Obzirom da se posljednjih 10-tak dana skoro svakodnevno fiksam s novim albumom Radioheda ispada da nikak ne stignem onak pošteno preslušati nove albume svojih heroja mladosti. Springsteenovu recku već imam neko vrijeme u glavi ali nikak da se misli spuste do tipkovnice. Ma kaj reći ... Boss je zakon ! Čovjek je sve bolji. Nakon odličnog "The Rising" i fenomenalnog projekta sa "Seegers Sessions" evo njega opet s cijelim, sad već legendarnim, E-street Bandom i isporučuje nam album bez ijedne slabe pjesme. Kao u najboljim danima. Od uvodne rockerske rasturačine "Radio Nowhere" do mistične "Devils Arcade" redaju se biser do bisera poput novog singlea "Long Way Home". Uopće me ne čudi kaj su koncerti rasprodani u rekrodnom roku jer s ovakvim albumom i tako dobro raspoloženim E-street Bandom Bossa se ne bi smjelo propustiti. No, karata više ionako nema pa se nekolicina nas ipak može smatrati sretnim što smo Bossa uhvatili barem prošle godine na Seeger Sessions Touru u Italiji.
"Magic" se nakon nekoliko preslušavanja odmah uvrštava uz bok klasika "Born to Run", "Darkness on the Edge of Town" i meni dragi "The Rising" i prosto je nevjerojatno kako neke face "srednje generacije" poput Bossa, U2, Paul Wellera ili Paul Simona u zadnje vrijeme snimaju sve bolje albume a možda i ponajbolje albume svoje karijere. O Neil Youngu u nastavku ... Stari "achy breaky" Shakey pak pliva u zadnjih nekoliko godina u toplo-hladnim vodama. Malo snima s Crazy Horseom, malo sa Stray Gatorsima, malo se vraća na dane žetve (Prairie Wind) pa malo opet ulazi u neke pomalo megalomanske projekte (Greendale). Ovaj puta se vraća u 1976 i prisjeća se svog legendarnog, nikad izdanog, albuma "Chrome Dreams" na kojem su se prvotno trebali naći biseri poput "Like a Hurricane" i "Powderfinger". Zašto "Chrome Dreams II" ? Vjerojatno, jer je ovaj album po sastavu (malo akustike, malo ružaće, malo countrya) vrlo sličan onom starom. Hvala bogu da mu je sličan i po kvaliteti. "Beautiful Bluebird" otvara album i po atmsferi podsjeća na "Out on the Weekend" a zatim slijede dva apsolutna bisera cijelokupnog Youngovog opusa - "Boxcar " i "Ordinary People" koja je u svojih, možda malo pretjeranih, 18 minuta narasla u pravi ep tipa "Cortez the Killer" ili "Cowgirl in the Sand". Baš sam neki dan s kumom komentiral kako slušam "On the Beach" i kako mi je to možda najbolji Shakeyev album i kak bi bilo dobro da se vrati u te dane. I evo stvarno ... Chrome Dreams II je ispao najbolji skup Youngovih pjesama još od epohalnog "Ragged Glory" i stvarno se nemogu načuditi, baš kao i u Springsteenovom primjeru, na koju foru oni nakon 30 i 40 godina karijere uspijevaju imati i inspiracije i volje i snage za ovakve albume. Svaka čast majstori !!!

ocjena albuma [1-10]: 10

le figuar de kranque // 23/10/2007