Ujesen 2013. kada je objavljen treći u nizu 'povratničkih' albuma nakon neočekivanog reuniona 2008., kritika ga je dočekala oštro i poprilično sasjekla ovaj rad čuvenih Nizozemaca od kojih su još jedino iz originalne postave ostali vokalist i gitarist Patrick Mameli i drugi gitarist Patrick Uterwijk. Bubnjar Yuma van Eekelen i nekoć avangardni fretless basist Jeroen Paul Thesseling su poslije razočaravajućeg drugog povratničkog albuma "Doctrine" (2011) početkom 2012. napustili bend i nastavili raditi na svojim projektima. Thesseling na Nufutic, a Eekelen u Exivious.

Ostatak s pridošlicama George Maierom (bas) i Dave Haleyom (bubnjevi) još uvijek se fura na avangardne pokušaje transportiranja deatha u složene art strukture koje više i nisu novotarija u metalu. Danas ima gro bendova koji rovareći po metalcoreu, deathu, blacku, thrashu, mathcoreu, drone/doom/sludgeu, stoneru, djentu, post-metalu i nekim oblicima alternative, industriala i hardcore izvedenica često umiju rabiti neuobičajene stilske izlete u raznorazne art varijante jazza, elektronike, minimalizma, neo-klasicizma, noisea, eksperimenata i još koječega hrabro proširujući nove horizonte upravo kao što su ih tražili Pestilence na albumu "Spheres" 1993. godine.

Međutim, ostaje i dalje tradicijska sklonost fanova da pri spomenu njihovog imena u sjećanje samo dozivaju prva tri albuma "Malleus Maleficarum" (1988), "Consuming Impulse" (1989) i "Testimony Of The Ancients" (1991) sa čuvenim vokalom Martina van Drunena. I tu nema pomoći. Mameli koji je nakon reuniona preuzeo vodeće mjesto za mikrofonom i gitarom svim silama pokušava već po treći puta stvoriti nešto novo i uzbudljivo praktički samo nastavljajući nikad dovršeni i maksimalno dotjerani art-death otprije dvadesetak godina. Produkcija i svirka jest kompaktna, čak se i ne uočava odsustvo Thesselinga kojeg je vrlo dobro zamijenio Maier insinuacijama na one tehničke fretless vragolije, no najviše od svega razočaravajuće jesu riffovi. Kratki i minimalistički s razvijenom strukturom u svakoj pjesmi raščlanjivanjem sekvenci na desetak inverzija plus obaveznih kratkih solaža koje dolaze nakon prvog refrena i eventualno u završnici, no stvar je u tome da ama baš svaka pjesma ima isti klišej i svaka iznosi gotovo podjednako dugačko, taman utrpana u opseg od 3 do maksimalno 4 minute.

Odnosno, ovi veoma kvalitetni svirači su se kompresirali u jedan te isti obrazac ne dozvolivši si ama baš nikakav iskorak, te premda ovdje postoji dovoljno egzibicija, one se ipak ne odražavaju na aranžmanske poduhvate što u konačnici zvuči strahovito monotono i predvidljivo repetiranje. Kao da su, a očito jesu, čitavu ovu šaržu od svega 34 minute izgradili oko centralne naslovne pjesme "Obsideo" s kojom otvaraju novo transcedentalno putovanje. Tek na dva-tri mjesta malo su iskoristili harmonije syntha, ponešto jazzy i psihodeličnih izvedenica evocirajući na daleko slavniju i kreativniju prošlost, a glavnu osnovicu infrastrukture napucali tim kratkim riffovima i bezbrojnim varijantama kao da su netom izašli s probe i ostavili demo predloške takvima kakvi jesu. Nezavršenim i nedorađenim u rukama produkcije samog Mamelija umjesto da su materijal dali nekome sa znatno bogatijim studijsko-tehničkim resursima.

Grafika i dizajn ne omota, već glazbe je strahovito linearna i predvidljiva poput kopije indiga. Slušati pjesmu-dvije, eventualno tri s ovog albuma ima primaljivost novotarije. No, kad se saberu učinci s prethodna dva albuma, te davnog i kultnog iz 1993., Pestilence se nisu, nažalost, pomaknuli s mjesta. Nedostaje im tog glazbenog preobraženja, stilskog odstupanja od jednog te istog šablona i kvaliteta općenitog kompozitorskog pristupa. Kao što rekoh, ovo jesu iznimno talentirani svirači, ali nikako ne umiju napraviti različite pjesme s kojima bi album bio zanimljiv dulje od desetak minuta.

Naslovi: 1.Obsideo, 2.Soulrot, 3.Transition, 4.Necromorph, 5.Laniatus, 6.Distress, 7.Superconscious, 8.Aura negative, 9.Saturation, 10.Displaced

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 09/04/2014