Kada se 2006. pojavio prvi pravi živi zapis nizozemskih Pestilence "Chronicles Of The Scourge" (sa raritetnim bonusom demo snimaka) zabilježenog još koncem 80-ih na dva nastupa u Nizozemskoj i Njemačkoj, probudilo se sjećanje na nekad kvalitetan, originalan i svojevremeno avangardan bend koji je netragom nestao u trenutku kada je mogao i trebao pružiti najviše. Razišli su se 1994. nakon 8 godina karijere i ponajboljeg, a vrijeme je pokazalo i preuranjenog albuma "Spheres" (1993) na kome je glavnu riječ odigrao fantastičan fretless bas gitarist Jeroen Paul Thesseling, jazz-fusion elementi i synthovi, te su iza sebe ostavili 4 posve različita studijska ostvarenja ne mareći mnogo za preneražene fanove. Članovi su se potom razasuli ko' rakova djeca po različitim bendovima i projektima (Cynic, Atheist, Asphyx, Obscura, Hail Of Bullets...) i onda se kao grom iz vedra neba nakon 14 godina ponovno okupili.

Ali avaj, unatoč očekivanjima, povratnički album "Resurrection Macabre" (2009) bio je ne samo najslabiji u njihovoj karijeri, već je i općenito jedan od najneinventivnijih i najblijeđih reuniona u cjelokupnoj heavy povijesti uključujući i onaj, uglavnom vrlo malo primjećen comeback njihovog nekadašnjeg basiste Tony Choya s bendom Atheist. Taj povratnički album Pestilencea nisam imao snage mrcvariti bacajući drvlje i kamenje na nekad sjajan bend, no kad sam saznao da se Thesseling vratio na ovome radu, ozario mi se osmjeh od uha do uha. Uistinu sam mislio da će Pestilence nastaviti tamo gdje su se zaustavili sa "Spheres" albumom, ali... Dođavola, pa ovo je samo nastavak "Resurrection Macabre" i osobno mi nije jasno šta na njemu radi Thesseling kad sve ovo nema nikakvog prevelikog smisla.

40 minuta klasičnog deatha obilato začinjenog tehnikalijama, standardnim riffovima i tek povremeno čujnom ponekom Thesselingovom egzibicijom nisu nikakav napredak za bend koji je definitivno sve svoje rekao još tamo prije dvadesetak godina. U produkciji se tu i tamo još ponešto pokušalo istjerati na groove metal fazon (recimo pjesma "Absolution"), no paradoks je u tome da se cijeli reunion pokušao isfurati ambiciozno, žestoko i beskompromisno kao novi, sasvim drugačiji i bolji život nekoć znamenitog benda. Možda je u svemu tome greška što se na vokal nije pozvao Martin van Drunen, njihov prvi pjevač koji je danas frontmen Hail Of Bullets, te originalni bubnjar Marco Foddis kojeg je u reunionu zamjenio do sada nevidljivi Yuma Van Eekelen, prehladan profesionalac čiji je zadatak da očigledno samo suhoparno obavlja zadatke koje mu vođa Patrick Mameli (glavni vokal, gitara) dodjeljuje. Možda je i greška što nije tu pridodan i Kent Smith na klavijaturama, a možda je i greška što synthovi uopće nisu korišteni (ajde jesu u uvodniku pjesme "Dissolve", ali to je sve). No, najveća greška su pjesme i općeniti koncept koji je potpuno promašena stvar koja djeluje kao da su Pestilence nekakav demo death bend koji je tek nedavno izašao iz garaže. Ustvari, to su oni tako htjeli da izgleda i tu je osnovni promašaj cijele taktike.

Umjesto da su se pozabavili artističkim raščlanjivanjem i detaljiziranjem u koje su se nekoć prerano upustili (a one prave godine sfućkali na raznorazne neuspješne bendove i projekte), ovdje su zajedno sa prethodnim albumom isporučili sasvim dosadan retro koji gotovo da nema nikakve veze sa niti jednom od četiri faza kroz koje su prošli. Posve su uništili onu finu i dotjeranu sliku o svojoj prošlosti.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 25/08/2011