Depeche Mode sam nekoć, kao srednjoškolac u ranim 80-im obožavao i redovito kupovao sve njihove ploče, a onda su mi jednostavno postali nezanimljiv bend jer sam nakon onog odličnog debija "Speak & Spell" (1981) stalno očekivao pune pop pogotke kojih jednostavno nije bilo nakon odlaska Vince Clarkea. Svaki nastupajući album je tražio revalorizaciju Clarkeovog rada, DM su se posve zagubili bez njega, vrludali ciljajući hitove i paradirajući s potištenom stranom nekakvog angažiranog post-punk/ new-wave/ EBM svjetonazora sve više i više se uvlačeći i dodvoravajući dark/ gothic publici na koncu i uspjevši sa cijelim serijalom hitova praktički bez nekakvog remek-djela od albuma. Martin Gore je svoj prvi solo rad, EP "Counterfeit" objavio još 1989. koji je zahvaljujući popularnosti matičnog benda i solidno odjeknuo kao UK no.51 (USA no.156), no nakon toga kao solo izvođač više skoro pa da i nije imao neki osobiti uspjeh izuzev singla "Stardust" (UK no. 44) s njegovog prvog albuma, istoimenog "Counterfeit" (2003.), ali kako mu u solističkom pogledu ništa nije išlo od ruke, tek se 2012. ponovno našao sa starim Clarkeom u kolaboracijskom, iznenađujuće kvalitetnom i rasplesanom instrumentalnom albumu "Ssss" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=14501, ali više na račun Clarkeove, nego li njegove kreativne sposobnosti. Naredna dva izdanja naslovljena kao "MG" (jedan album i jedan EP iz 2015.) su blago rečeno bezazlena prebiranja po tastaturi syntha u potrazi za 'nečime', ali točno za čime, to vjerojatno niti sam Martin ne zna jer je ionako s DM prevalio ogroman put slave, a kako je posljednji album "Spirit" (2017, UK no.5, USA no.5) uz svu minimalističku nemuštost uspio pokupiti čak i solidne ocjene kritičara, ali i neke vrlo porazne, stari Martin se konačno na ovome EP-iju od 23 minute okrenuo u eksperimentalnom aspektu i dalje tragajući za time 'nečime' što nije niti pop, niti IDM, niti EBM, niti techno, ali pokušava održati razinu potrage za mističnim i mračnim kutevima podsvjesti, jer se nešto revelantno mora napraviti budući da su DM prvi elektronski band koji je pozvan u Rock and Roll Hall of Fame, službeno primljeni u članstvo 7.XI 2020.



Pet instrumentalnih kompozicija ponovno nastavljaju Martinov izgubljen način šalabajzanja koje, slušajući neobavezno, sa strane, one nevine neznalice, a i strastvene obožavatelje DM mogu baciti u nekakvo stanje transa, bez sumnje od prve teme "Howler" s naglašenim groove basom, ali u vraški sporom tempu kao da će svaki trenutak umrijeti od vlastite dosade slaganja domino pločica pokušavajući stvoriti i melodiju koje čak i ima gradnjom minimalističke simfonijske strukture od nepunih 5 minuta (video je odličan art!), dok je prvi singl "Mandrill" jako loša kombinacija Nine Inch Nails, Cabaret Voltaire, Massive Attack i Gary Numana: malo trip-hopa, industriala, psihodelije, rasplinutih sarži, naravno bez ikakve energije, ali s podosta eksperimenata koji su glavni faktori naredne 3 kompozicije.



"Capuchin" kombinira dark/ synth-wave s anakronim poveznicama Kraftwerk eksperimenata "Radio Activity" albuma iz 1975. za kojeg su davno prozirni kritičari zborili da samo njihovi fanovi znaju što predstavljaju gomile nabacanih minuta, međutim, ovo nije 1975. kada je Martin tek počeo natucati note po klavijaturi mini mooga. Ovo je trebao daleko bolje i muzikalnije napraviti, a najdulju "Vervet" od 8 i pol minuta je prodefilirao laganim hipnotičkim transom ponovno se referirajući na Kraftwerk, ovaj puta zadnji album "Tour De France Soundtrack" (2003) pokušavajući suzbiti loše karme kao kantautora. Ima tu nekih vrijednosti sistema minimalističkih nadogradnji, izabranih boja synthova i efekata, uranjanja u psihodelične teritorije koje nimalo nisu dosadne premda su repetirajuće po nekoliko sekvenci što je, ipak, odušak od standardne techno/ chill-out scene, a bome, ovdje se nalazi i njegov doprinos acid-techno/ house kome, na njegovu žalost, tamo koncem 80-ih i početkom 90-ih nije pridavao osobitu pažnju smatrajući ga isuviše alternativnim. Sjetito se Psychic TV i pokojnog velikana Genesis P-Oridggea koji je umro 14.III 2020., a vrlo usko je vezan uz ovakav žanr kao jedan od pionira. Ne treba biti da je ovo namjenjeno njemu, ali je vrlo lijepo urađeno, još ponajbolje na kompletnom materijalu. Završna "Howler's end" kao kratka dvominutna etida, doslovce za malu djecu od 6 istih arpeggio ponavljanja baš i nema mnogo smisla. Mogao je komponirati nešto puno adekvatnije za finale. Nije ovo nikakav veličanstven rad kao što nebrojene tisuće i tisuće konzervativnih fanova sumiraju na samo pomisao Martina kao genijalca elektronike. Ajoj. Nikakvo čudo. Jednom je Željko Janda u emisiji "Po vašem izboru" Radio Zagreba izjavio da je najvažniji elektronski autor Steve Winwood, a to je bilo, jako dobro se sjećam 1985/86 godine kada je mijenjao Ante Batinovića. Uh, jebemti piflare - samozvano naukovane štrebere i intelektualce.

Naslovi: 1.Howler, 2.Mandrill, 3.Capuchin, 4.Vervet, 5.Howler's end

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 02/02/2021