Da bi se iz arhive izvukla priča o Depeche Mode, u 21. stoljeću jedinom "dugovječnom" bandu iz plejade prvog vala electro-popa, potrebno je proniknuti nekoliko godina prije 1981., odnosno njihovog osnutka. Put koji su širom otvorili Kraftwerk i Tangerine Dream, u 70-tim se odvojio u dvije grane ; prva je bila pop pun čudnih eksperimenata, ideja i zahvata (Suicide, Ultravox, Yellow Magic Orchestra s Ryuichi Sakamotom, Cabaret Voltaire, D.A.F. ), a druga sympho-electronica koja je sadržavala obilje ambijenata i ponekad pretjerivala s lucidnim koketiranjem klasične glazbe (Jean Michel Jarre, Vangelis, Kitaro, pa i Mike Oldfield ). U slučaju priče o Depeche Mode važna je prva grana, posebno duet-bandovi Suicide i D.A.F., te u ono vrijeme trio Cabaret Voltaire. Svaki od njih je specifičan - Suicide koji se pojavio u SAD s ogoljenom strukturom ritma i melodije, te neuobičajenoj vokalizaciji i vrlo nadahnutoj teksturi Alana Vege što je djelovalo poput Elvisa Presleya u Kraftwerk maniru iz razdoblja albuma "Autobahn", tako da su im hvalospjeve priskrbili i David Bowie i Nick Cave koji je u to vrijeme imao The Birthday Party, a sami Suicide su svojim radom zaslužni za pojavu cijele serije electro-pop dueta na prijelazu dva desetljeća.
Cabaret Voltaire su osnovani 1972. u Sheffieldu kao duet sa suradnjom članova sa strane. Uz synth, bas gitaru i vokal, koristili su poučeni iskustvom čuvenog njemačkog Cana magnetofonske trake i eksperimentalne šumove.
D.A.F. je njemački duo koji je na scenu došao nakon Suicide i Cabaret Voltaire, te njihov opus spojio s Kraftwerk ; to su bile kratke trominutne pjesme pune ideologije i bunta, gotovo na granici haiku poezije u brzom i odriješitom plesnom tempu, a njihove poruke su često imale višeznačni smisao. Djelovali su svega pet godina i objavili četiri briljantna albuma koji će bitno utjecati na razvoj underground elektronike 80-tih; posebno su zaslužni za pojavu electro-body struje (Front 242, Nitzer Ebb, Front Line Assembly, Pankow, Foetus, Borghesia…).
U ovom okružju koncem 70-tih rađaju se OMD, Soft Cell, Blancmange, Yello…sve mahom duet-bandovi s manje-više sličnom vizijom elektronskog zvuka svojih prethodnika. No, najkomercijalniji pothvat su ostvarili Human League zbliživši underground i srednju struju spojivši sve dotadašnje elektronske obrasce s popularnom disco-scenom. Njihov briljantni plesni album "Dare" (1981.) rezultirao je višemiljunskim tiražem i pet hit-singlova od kojih je "Don't you want me" svakako najčuveniji. DEPECHE MODE - Speak & Spell (1981, Mute)

Otprilike u to vrijeme počinje saga o Depeche Mode. Okuplja ih Vince Clarke (rođen 3. VII, 1961.), pronicljivi mladić koji je napisao i osmislio njihov debi "Speak & spell" (1981. Mute) pun jednostavnih pop - melodija (hitovi "New life", "Dreaming of me" i "Just can't get enough") i plesnih ritmova koji će svojom toplinom i pristupačnošću bitno utjecati na italo-disco scenu (Men Without Hats, Trans-X, Fun Fun, Silvester Pozzolli…) i čitav niz electro - popa (Howard Jones, Bronski Beat, Thompson Twins, Alphaville…). Potpuno je nerazjašnjeno zbog čega je napustio sastav, no njegovi kasniji radovi (Yazoo, Assembly i Erasure ) su samo potvrdili njegov veliki kreativni pop - talenat. Bez njega, Depeche Mode su kao trio nastavili vrlo neuvjerljiv electro pop styling. Prvi projekt bez Vincea bio je blijedi singl "Get the balance right" 1982. DEPECHE MODE - A Broken Frame (1982, Mute)

Odlaskom Vince Clarka koji je sa Alison Moyet osnovao Yazoo, Depeche mode nastavljaju kao trio (Martin Gore, rođen 23. VII 1961., David Gahan i Andrew Fletcher) i 1982. objavljuju jedan prilično hladan i blijed album "A broken frame" (Mute) na kome se osjeća nedostatak topline i specifičnosti kojom je zračio Clarke. Upravo će ovakvi temelji biti odskočna daska razvoju banda koji je na transžanrovski način spajao hladnoću sintetičkog zvuka s underground strujanjima koja su često bila fuzionirana s pomodarstvom. Kratkotrajno pojavljivanje na top-listama sa singlovima "Leave in silence", "The meaning of love" i "See you" prikazalo ih je kao pop-band privržen zvuku Kraftwerk uokvirenom komercijalnom aurom. Međutim, uspjeh je izostao jer su te godine u prvom planu bili Eurythmics, Clarkov Yazoo, Thomas Dolby Heaven 17 i niz vrlo sličnih izvođača pod nazivnikom "new romantics" - Spandau Ballet, Visage, ABC, Classics Nouveaux, A Flock Of Seagulls, Duran Duran… Ipak, "A broken frame" je urodio jednom sjajnom kompozicijom ("Shouldn't have done that") neobičnog aranžmana što se nikad više u njihovoj karijeri nije pojavilo. DEPECHE MODE - Construction Time Again (1983, Mute)

Treći album "Construction time again" je nastavio hladni bazični sintetski temelj pop-melodija s nešto bogatijim pozadinskim zvukovima, bandu se pridružio novi član Alan Wilder, te su ostvarili prvi britanski hit "Everything counts" koji ih je promovirao kao nove zvijezde. Primjetni utjecaji eksperimenata i avangarde (pogotovo pjesma "Pipeline") podjelio je njihove obožavatelje na one željne pop-hitova i nešto sofisticiranije, one koji pak traže puniji izraz u glazbenom pogledu. DEPECHE MODE - Some Great Reward (1984, Mute)

Tih godina pojavio se znatan broj underground electro izvođača koji su svoje temelje upirali na radovima već spomenutih imena kolaborirajući i s avangardističkom artificijelnošću Residentsa, Clock DVA, 23 Skidoo ili Tuxedo Moon, a novo šokantno područje nevezano uz elektroniku, ali dakako veoma bitno, otvorili su Einsturzende Neubauten čiji je utjecaj za razvoj industrial i electro-body scene ogroman. Odgovor novog albuma Depeche Mode "Some great reward" bio je jednostavan - od svega pomalo, tako da se dobila pop-papazjana industriala, kovačnice, electro-bodya i njihovog uobičajenog stila. Uz hitove "Master and servant" i "Blasphemous rumours" postigli su i ogroman uspjeh plasiravši "People are people" u SAD što je rezultiralo planetarnom popularnošću i prvim miljunskim tiražem.
Sljedeći albumi "Music for mases" (1986.) i "Black celebration" (1987.) su se odmakli od eksperimenata i undergrounda prema nešto komercijalno prihvatljivijem obliku electro-popa u mračnijoj varijanti na razini stila New Order, zadržavajući svoj neizostavni Kraftwerk - temeljac tako da su izbacili sijaset hitova namjenjenih dark pomodarstvu - "Strange love", "Behind the wheel", "Pleasure little treasure", "It's called a heart", "Shake the disease"… Međutim nitko zdravog razuma nije mogao govoriti o DM stilu ili njihovom utjecaju budući da su oni redovito osluškivali javnosti uglavnom nepoznate susjede i uzimali njihove konstrukcije ne kao inspiraciju za rad već za gotov proizvod. Tako su nakon vrlo uspješne turneje 1989. objavili dvostruki live-zapis "101" kojim su obuhvatili sve mega-hitove i ponovo plasirali "Everything counts" u planetarnu orbitu. DEPECHE MODE - Violator (1990, Mute)

Sedmi studijski projekt "Violator" ne donosi ništa novo. Ako izuzmemo producenta Daniela Millera kojeg je ovaj puta zamjenio Flood, nekih bitnijih nepredaka ili promjena nema. Hitovi "Personal Jesus, "Policy of true", "Enjoy the silence" i "World in my eyes" su se slobodno mogli pronaći na bilo kojem albumu kojeg su snimili nakon odlaska Vince Clarka. Ako su ikad imali trenutke kreativne inspiracije s ponekom solidnom pjesmom na svakom albumu ili barem zavidnom idejom, "Violator" je potpuno potisnuo eksperimentalniji i progresivniji dio stvarateljstva u drugi plan na uštrb onog zahtjevnijeg dijela njihove publike, da bi se okrenuo ka populaciji koja im donosi miljunski tiraž. Jedina novina sastojala se u sve većem broju laganijih tema s albuma na album, no upravo u takvim temama do tada nisu uspjeli ostvariti hit za razliku od njihovog osnivača Clarka koji je na tom području pokazao zavidan nivo talenta i ostvario golem uspjeh (mega uspješnice "Only you" ili "Nobody's diary"). DEPECHE MODE - Songs Of Faith And Devotion (1993, Mute)

Tih godina je zanimanje svjetske javnosti za ovakav oblik elektronske pop-glazbe splasnulo - odavno su svoj procvat doživjeli house i hip-hop, u Britaniji je bio vrlo popularan manchesterski pop, na scenu su stupili novi elektroničari pod nazivnikom techno - Moby, Orbital, Aphex Twins, The Black Dog, The Orb…, a jedini predstavnici iz 80-tih su ostali New Order, Pet Shop Boys, Erasure, Yello i vrlo kratko vrijeme OMD. Kraftwerk su 1991. objavili dvostruku kompilaciju "The mix" i zapečatili budućnost plesnog podija desetak godina unaprijed, dok su Human League čeprkali u popu tražeći svoj novi "Dare".
U prilično otežavajućim okolnostima za Depeche Mode, 1993.objavljuju osmi album "Songs of faith and devotion" u vrlo konfuznoj zvučnoj slici - pojavljuju se gitare nalik na zvukovlje Nine Inch Nails, poseže se i u soul, gospel, dubove, a sve miriše na Renegade Soundwave. No očigledno želja za promjenom nije urodila plodom premda je Dave pustio kosu, a unatoč pojavi orkestracije, sve je ipak bio samo žar koji je po prvi puta zamjenio njihovu uobičajenu hladnoću. Ipak, ovo je bio njihov najraznolikiji album sa svega 2-3 brža plesna broja, dok su planetarni hitovi izostali. Singlovi "I feel you", "Walking in my shoes", "Condemnation" i "In your room" su bili predaleko od plesnih podija i diskoteka, tako da su se oni sami pronašli u situaciji kada izmiče tlo pod nogama što je uzrokovalo Daveovom depresijom i teškom narkomanskom ovisnošću. Vrijedi izdvojiti singl "I feel you" koji uz standardnu verziju sadržava dva odlična remixa - swamp mix i Renegade Soundwave afghan surgery mix koji ih prikazuju u podosta "sviježijem" i novijem izdanju.
Teška kriza koja je zahvatila sastav (alkoholizam, ovisništvo, lječanje…), te gubitak velikog dijela publike rezultiralo je četvorogodišnjom pauzom gdje ih gotovo ni jedan medij nije spominjao, a i kada se to desilo uglavnom su bile glasine o prekidu rada ili posezanje za njihovim best-sellerima. DEPECHE MODE - Ultra (1997, Mute)

Iz mrtvih su se vratili u proljeće 1997., singlom "Barrel of a gun" i devetim albumom "Ultra" , ovaj puta u produkciji Tim Simenona kao sastav koji je prošao kriznu opsadu i prepustio se mirnom starenju. Tek jedan hit ("It's no good") i dva plesna broja uz zrelo proračunate aranžmane ostatka materijala ipak im je povratio poljuljane pozicije, no nametnuo i teret prošlosti - samo plesne stvari postaju njihovi hitovi, dok sad već veliki dio balada i laganih tema nikako ne može pronaći put do publike što će se možda odraziti kao bumerang u njihovom budućem radu.
Dvadeset godina prisutni, svakim svojim albumom bili spona koja je vezivala kult s komercijalnošću, underground s pomodom, stil s klišejom, ipak su ostali aktualan sastav ako ništa drugo barem utoliko što su uz Human League jedini preživjeli ostaci electro-popa ranih 80-tih na izmaku 20. stoljeća. U glazbenom pogledu nevažni, te ako zanemarimo neke sitne utjecaje na Smashing Pumpkins ili neke još manje važnije izvođače sumnja u neki retro stil je posve opravdana ali ne i upitna. Ako uzmemo u obzir da se pojavljuju novi Coheni, Dylani i slični protestni autori u izdanju hip-hopa, techna, rocka, popa ili nekom drugom obliku, treba pretpostaviti da će se pojaviti i post- transžanrovski izvođači koji će zagovarati alternativnu stranu kozmopolitizma i nekog novog života gdje se ne razmišlja o opstanku ili nasilju. A Depeche Mode bi im upravo u tome mogli poslužiti kao model. DEPECHE MODE - Exciter (2001, Mute)

Prolaze godine, stilovi, pomodarstvo i trendovi koji naizgled ne zadiru u rad Depeche Mode. Naizgled,… no, premda pokušavaju kroz dvadesetogodišnju karijeru i tada već (ili tek) deseti album izgraditi neki svoj stil koketirajući s dominantnim domišljatim elektronskim uzorima prebacivača i probijača ledenih brijegova (Orbital, Tar Water, Flying Sorrcer Attack…), ostaju čvrsto vezani uz kompozitorski temelj izgrađen na trajnom duhu njihovih najvećih utjecaja - Kraftwerku. Međutim, ništa novo. "Excitor" je pop-koncept posvećen ljubavi gdje prevladavaju atmosferičnije i lagane teme u kojima su se ovaj put očito dobro snašli, no vjerojatnost za neki veći hit pokazala je publika. Ako se uzme u obzir da Depeche Mode nikad nisu izbacili laganu temu kao hit, premda je bilo pokušaja ("Blasphemous rumours", "Walking in my shoes", "Condemnation" ili "Only when I lose myself" ), uspjeh najavnog "Dream on" se može tumačiti kao njihova dugogodišnja želja ka pop-evergreenima i orijentaciji u godine mirnije glazbene starosti. Samo jedna tema namijenjena dance-podijima ("I feel loved") bila je kratkotrajni melem za njihove obožavatelje koji su ih sasvim sigurno pamtili u rasplesanijim atrakcijama, pogotovo onih iz 80-tih godina. Tekstualno i dalje ostaju u individualnim opsesijama koje pokušavaju dočarati što neobičnije, ali njihova magija i mistificiranost su i ovaj puta samo dio tadašnje "alternative" prema uobičajenom popu.

horvi // 03/05/2004