Komercijalni štos s hard-rockom, countryjem i mainstreamom nije uspio na prethodna dva albuma, pogotovo na zadnjem "See What's on the Inside" (2021) koji se nije niti plasirao na liste najprodavanijih jer, kako im je Sumerian Records otkazao ugovor, a novi Better Noise iz New Yorka ga nije adekvatno promovirao za tržište jer ipak nisu tako moćna i velika etiketa, Asking Alexandria je po prvi puta u karijeri spala na razinu marginalaca koje još samo spašava stara slava. Bend je pred 6-7 godina podijelio mišljenja, razdvojio vlastitu publiku, izgubio stare fanove i sada se ovdje pokušava grčevitim snagama vratiti barem na položaj iskupljenja da pomiri staru i popularnu ostavštinu s eksperimentalno nemuštim radijskim-pop forama pokušaja dodvoravanja širokim masama koje nisu ni trepnule na one gromovito napenalene singlove što su mirisali na velike hitove. Karikirano rečeno, od nekadašnjih vedeta i prvaka, sada su u poziciji drugoligaša što se nagonski želi vratiti među elitu, ali avaj, igraju pred praznim tribinama već nekoliko sezona nikako da prevale kvalifikacije. Evo, ovdje kombiniraju one svoje najpoznatije metalcore tranzicije s elektronikom i daškom tog nes(p)retnog komercijalnog klišeja uspostavljajući koheziju žanrova u sasvim optimalnim dužinama, po četvrti puta za redom. Iako im niti jedna stvar nije preduga, ponekad se stvara dojam dezorijentacije u pretjeranoj ekspertizi, ono, žongliranju i driblanju na oskudnom terenu koji ovaj puta ima poneke inherentno emotivne tekstove o samoj kurentnoj situaciji metaforički govoreći o 'tamo nekome', a ustvari aludirajući na bend koji se i sam pita kuda i kamo dalje navodeći i vlastite omaške kroz tračak pokajanja koje bi im svojom kvazi-iskrenom težinom mogle povratiti poljuljano povjerenje.



Pa, nepotrebno je navoditi, no za one koji su slabije upućeni, neumoljivo velike su razlike od onog benda iz 2009. s ovim današnjim koji tek samo ovlaš koristi migove daleko agresivnije prošlosti. Uvodni singl "Bad blood" pršti teškom produkcijom i sadržajem iz kojega ništa konkretno ne isplivava (bolje bi pristajalo Taylor Swift), zadovoljavajućim riffovima i obiljem blasteatova zadržavajući melodičnost u smiješnoj "Psycho" s poznatim elektronskim trap contemporary r'n'b cakama s kojima ih je moguće zamijeniti na račun podudarnosti Maroon 5, pa čak i Fall Out Boy. Međutim, zna se da to nije relevantna mjerica metalcore šarmera koji imaju i gusto tkanje synthova s trampolinskim gitarama u "Things could be different", zvjersku "Let the dead take me" ili neočekivani industrial-punk/ thrash "Kill it with fire" u trajanju od samo jedne urnebesne minute, ma najsmiješnije parade s kojom pokazuju svoje pozerstvo kao da ste došli u second hand tražiti inspiraciju za retro žanrove.



Dvije izrazito nakrcane zavijutcima, vitalni singlovi "Dark void" i "Let go" nose i turobno raspoloženje, a kroz još nekolicinu njih naglašena je transžanrovska sposobnost benda da u neočekivanim trenucima uspijeva ponuditi stadionsku rock himnu, samo, hm, za koga? Ustvari, ime albuma sve govori: bend je izgubio putanju očajnički tražeći nove ideje, glas Dannyja Worsnopa je zaronio u carstvo countryja i bio bi taman prikladan za neki kaubojski tribute jer njegovi izrazi emocija ispadaju neiskreno kao da oponaša klišeiziranu country melodiju gurajući je na nisku razinu za slobodnu sprdačinu loše osmišljenih gegova i polovičnih pokušaja relevantnosti, a kao takav, album je tužan podsjetnik na bend koji je nekoć imao ponešto potencijala koji je definitivno pao u kreativni ponor trendova. S ovakvim stilom padaju i u treću ligu.

Naslovi: 1.Bad blood, 2.Things could be different, 3.Let go, 4.Psycho, 5.Dark void, 6.Nothing left, 7.Feel, 8.Let the dead take me, 9.Kill it with fire, 10.Holding on to something more, 11.Where do we go from here?

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 29/08/2023