Tako to obično ide s obećavajućim bendovima i izvođačima koji na startu karijere zapljusnu auditorij izvjesnim intrigantnim radovima koja očekuje kreativni napredak da ono najbolje tek treba doći, a onda se s albuma na album potencira suprotno: komercijalnost prije svega na uštrb onog, nazovimo umjetničkog i posebnog. Vođa i gitarist Ben Bruce s frontmenom Danny Worsnopom besomučno tjera tu kontraproduktivnu metodu žarko žudeći za osvajanjem Amerike iz engleskog Yorka, a to mu je tek djelomice uspjelo s trećim, sada već dalekim albumom "From Death to Destiny" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=17784 koji je dosegao impozantan USA no.5 (UK no.28), međutim kako vrijeme odmiče, nevjerojatno je da ne primjećuje kako je njihov stil postao demode van tattoo trenda i imagea kojeg nose, pogotovo kad se na prošlom, pa i najlošijem albumu "Like A House On Fire" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30036 (2020, USA no.80) ušaltao u hard rock s puno r'n'b/ pop zavijutaka mameći tinejdžere kojima Britney Spears nije dovoljno žestoka pokušavši isfurati uspješan Korn šablon. Britanci su taj štos prepoznali i nisu nasjeli na njega; album im je u domovini doživio tržišni fijasko, Sumerian Records im je otkazao ugovor nakon više od 10 godina vjernosti (nova etiketa Better Noise je, naravno iz New Yorka), pa se ovdje grčevito bori za povratak na nekakvu polužestinu spajanja countryja i metala za radio stanice, ali od onog ranog metalcorea s elektronskim trance risecore/ grabcore harmonijama više apsolutno nema ničega, a od toga se ustvari i očekivalo mnogo. Njihovo pomirenje s klasičnim rockom očitovalo se i na Worsnopovom drugom bendu We Are Harlot s metalcore korijenima, a ta formula bi imala smisla da je Asking Alexandria nastavila tamo gdje su se zaustavili na spomenutom proslavljenom albumu. Ovdje je težište prije svega postavljeno na taj ucviljeno patetičan teen/ boyband vokal u metalnom izričaju koji mu, kako-gdje dobro stoji insinuirajući pokojnog Chestera Benningtona uz zdepastu liriku o svjetskoj kataklizmi, međutim u njoj i nema baš nekih osobito važnih poruka i motivacija izuzev razmatranja daleko boljih dana prije Covid-19 pandemije i stvarnosti koju bi najradije izbrisali (pjesma "If I could erase it") ili potrage za odgovore u vlastitom umu (gothic-rock/metal "You've made it this far" a'la finski Him).



Ono što potencira ovih 40 minuta na malčice solidniju razinu su upravo te komercijalne strukture kojima se pokušava usuglasiti njihov alternativni temelj s mainstreamom. Možda će im to kad-tad uspjeti s ponekom pjesmom poput uvodnog singla "Alone again", jednim od boljih u zadnjih nekoliko godina (USA mainstream rock no.8), pa s oštrim rock-rapom "Faded out" ili klasičnom Parni Valjak/ Bon Jovi (hard) rocku "Never gonna learn" u kome su izvitoperili fućkanje melodije "Sign of the times", vrlo poznate pjesme starog jazz-funk majstora Bob Jamesa iz 1981. koju su daleko dovitljivije samplirali De La Soul i Warren G u 90-im godinama prošlog stoljeća. Sjetite se hitova "Keepin' the faith" i ogromnog "Regulate" (na youtube ima 259 milijuna pregleda!), a baš upravo na tu foru se poziva ova pjesma. Tu je još i relativna hard-rock laganica "Find myself" sa završnim, vrlo lijepim i zavodljivim elektronskim orkestracijama, ne zaboravimo da je Worsnop nekoć svirao klavijature i bio zadužen za programe, a može proći kao rock opozicija nekim uspješnicama Adele. Naslovna "See what's on the inside" s izmjenama laganih elegičnih staccata i natruha metalcorea, ali samo što se tiče zapostavljenog bubnjara Jamesa Cassellsa koji je odradio vraški dobar posao u kompleksnoj strukturi (i radi ga od 2008.) također prolazi u kolekciji budućih radio hitova jednog dana kada će se o bendu razmatrati s antologijske strane. One, kad jednog dana Asking Alexandria uistinu postane svjetski mainstream rock bend čije pjesme znaju svi kao himne, a neki TV voditelj i stručnjak, kao što je svojevremeno 80-ih na JRT/ HRT bio Aleksandar Kostadinov izvali da je Brian May iz Queen najbolji gitarist na svijetu.

U principu, ovo nije onoliko benigni album kao što je bio prethodni. Vraćaju se u kompozitorsku formu s drugačijim nakanama da s rock eksplozijama postignu velebnu univerzalnost poput megamilijunskih Queen i njihovih uzora Avenged Sevenfold, te Guns'n'Roses. A tu prestaje alternativan pristup i oni više definitivno nisu onaj uzbudljiv metalcore bend od prije desetak godina. To se tek pronađe u nekim detaljima i kraćim dionicama, tako da je ovo album namijenjen širokoj potrošačkoj audijenciji koja će bend možda tek sad otkriti putem mnogih internetskih platformi, možda i sasvim slučajno kada im algoritam ponudi poneku pjesmu u fahu symphonic metala, hard rocka i klasičnog rocka, u branži svakodnevnih 'himni' Bryan Adamsa, Aerosmith, Thompsona, Nightwish, Dire Straits, Dine Jelusića, Gibbonija, Maksima Mrvice, 2 Cellos, Elton Johna, spomenutih vedeta i svega pripadajućega što ide u kontekstu prihvatljive glazbe za domaćice, kućanstvo i uobičajenu instant potrošnju.

Naslovi: 1.Intro, 2.Alone again, 3.Faded out, 4.Never gonna learn, 5.If I could erase it, 6.Find myself, 7.You've made it this far, 8.See what's on the inside, 9.Misery loves company, 10.Fame, 11.The grey

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 12/10/2021