TRIPTYKON: Requiem (Prowling Death Records/ Centura Media, 2020)
Za svaki bend Thomasa Gabriela Fischera (sad se preimenovao u Warriora) bez sumnje se neprekidno već 3 i pol decenije povlači teza da su avangardni i posebni jer njegovo samo načelo kao vođe jest da bend treba raspustiti u onom momentu kada ponestane friških ideja. Baš sam se ne tako davno priupitao u ovo vrije Covid-19 šta li je s njime i ima li još uopće volje raditi nešto novo kad li evo novog iznenađenja. Triptykon, na svu sreću nije raspustio (gledali smo ga u Zagrebu u paketu s Dimmu Borgir 28.IX 2010. u Boogaloo), ali je djelomično promjenio postavu. Ostala je i dalje crna mlada ljepotica Vanja Slajh na basu (a ovdje je i zadužena za veoma senzualne vokale) i gitarist V. Santura, a novi je bubnjar Hannes Grossmann zamjenivši 2018. Norman Lonharda.
Novi potez je suradnja s nizozemskim Metropole Orkest koji uključuje gudače, duhače, i udaraljkaše, a rezultat je koncizan višegodišnji rad na pripremi za samo jedan koncert održan 2019. u sklopu Roadburna u trajanju od 46 minuta koji je van svake sumnje suptilna metal opera s monumentalnim efektima. Prva kompozicija "Rex irae" datira još iz vremena Celtic Frost s albuma "Into the Pandemonium" (1987), a završna "Winter" iz kataloga istog benda 2006. kada su realizirali "Monotheist", dok je glavni sadržaj od nešto više pola sata sasvim novi materijal nazvan "Grave eternal" podijeljen na 6 stavaka, odnosno kompletno se djelo sastoji od 3 čina i priziva pomalo i neugodan, pretenciozan faktor Pink Floyda koji su na vrlo sličan način štancali albume tijekom 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća sve dok se nisu utopili u vlastitoj samodopadnosti, a potom i bezazlenoj reciklaži što je samoj sebi postala svrha.
Na svu sreću, ovakav potez kod malog crnog, sada već i podosta ostarijelog vražićka Gabriela (56 godina, rođen 1963.), za pretpostaviti jest samo fikcionalne naravi, a budući da ga se jako dobro zna koliko umije biti radikalan u preokretima, ovakvom aranžmanskom poduhvatu sasvim sigurno nije pristupio iz nekakve kurtoazije 'vrijeme je da se i ja oprobam u progressive teritorijama', već su se ideje kotile godinama poput nekog kvalitetnog režisera ili književnika koji želi napraviti epohalno ostvarenje s 'filmskim' atributima. Okey, spomenutu uvodnu "Rex irae koju na sebe vokalno preuzima Vanja mnogi pravi fanovi Celtic Frost su čekali čak 33 godine (ima i priložen video), a u njoj se itekako može osjetiti duh 1987., relativno bezbrižnog ljeta kada su i doom i gothic i alternativni rock još uvijek išli ruku pod ruku: i Celtic Frost i Bathory i Jane's Addiction i The Sisters of Mercy i Peter Murphy i The Cure i Pixies, a nešto kasnije i Soundgarden, Alice in Chains, Nirvana su njegovali vrlo blizak zvuk gitarskih tretmana s relativno čišćim vokaliziranjima (kako tko), ali sam Thomas Fischer nije bio niti upola ne samo znan, nego i skoro pa nepoznat u underground krugovima. Za njega su znali samo rijetki pristaše metala i bazičnog undergrounda, a sad se nakon toliko godina pokazuje ta jezovita stvarnost da su Celtic Frost trebali biti tik do Black Sabbath. Za informaciju, meni je prvi puta na njega i Celtic Frost pažnju skrenuo Alex Cepuš iz Celja kad smo zajedno služili JNA 1987. Kako ne znaš za Celtic Frost, a misliš da si neki jebeni lačni alternativac?
Glavni dio "Requiem" je snažno i očaravajuće doom štivo sa zlokobnim nadahnućem pogrebne atmosfere pune monotonije: nevjerojatno je koliko "Grave eternal (chapter two: transition, pt.1)" u svojih gotovo 7 minuta djeluje poput Joy Division "The eternal", naglašen sa vrlo sličnim melodijama očekivajući samo Curtisov zagrobni vokal kojeg Fischer dočarava senzibilnom solažom na koju se dodaje Vanjin laid-back vokal. Ako mene pitate, ovdje je napravljena sjajna i prestrašna varijacija što nimalo ne škodi i odmah 'lupa u glavu', a naredna "Grave eternal (chapter two: transition, pt. 2)" daje prednost neo-classical i 'konkretnim' zvukovima (ima orkestralnih zvona) avangardnog prizuka u kome čak sam bend i ne svira već se bavi pratnjom orkestracija sa obrednim tempovima (bubnjar je sukladan s gudačima odradivši značajnu solo rolu u "Grave eternal (chapter two: transition, pt. 3" uz pratnju duhača). Kratka, samo dvije minute dugačka "Grave eternal (chapter two: transition, pt. 4)" nošena je ambijentalnim drone gudačima i kad bi ste je poslušali samostalno, recimo na 3. programu Radio Zagreba, komotno bi ste pomislili da je autor neki iz branže klasicizma, recimo Haydn, Schubert, Ravel, Debussy, tamo na prelazu romantizma u impresionizam (1800-1930) sa čime se Triptykon ovdje podosta zabavio, a ako niti to nije dovoljno, iduća "Grave eternal (chapter two: transition, pt. 5)" je pravi primjer kako se i ovakav doom/gothic bend može suočiti s vrlo sličnim pristupom na 'vlastitim' instrumentima - staccato gitari, osobito naglašenoj bas gitari s turobnim 'brumovima', tim strahovito tromim tempom koji je ispod uobičajenog otkucaja srca i bioritmičke fluktacije, te jezovitog 'clean' Fischerovog vokala za kojeg je, zna se, Andrew Aldritch mnogo štošta uzeo da bi bio veći od Peter Murphyja i Bowiea. Posljednji "Grave eternal (chapter two: transition, pt. 6)" je najdulji, 7 i pol minuta revalorizirajući vodeću melodiju uz pratnju disonantno razlivene gitare, jako lijepe morbidne solaže, Vanjinog vokala.
Ovo je klaustrofobična i zastrašujuća glazba uglavnom lišena klasičnih 'metal' karakteristika, ali ipak i dalje ostaje u fahu metala onoliko koliko su recimo simfonijski radovi Peter Gabriela ili Stinga u fahu rocka, ili, pak, znatno drugačije obrade Balanescu Quartet kad su izvodili Kraftwerk electro-pop. Fischer je samog sebe obradio s orkestrom u dvije navedene pjesme i napravio 6 novih, vrlo mračnih, osjećajnih, bazirajući se bez mnogo lirike na atmosferi koja vlada na spovodu. Ustvari, čitav album je sprovod velebnih relacija kao da je predvidio 7 milijuna zaraženih u svijetu, sve one bezimene sprovode 400 tisuća mrtvih, a u njegovoj Švicarskoj skoro 2000 mrtvih. Ovo je plemenito i veliko djelo urađeno još prije Covid-19. Pravi umjetnik može pretpostaviti budućnost.