Najnoviji projekt-band Thomas Gabriel Fischera koji je predgrupa Dimmu Borgir, nastavlja tamo gdje se zaustavio, ili bolje rečeno započeo albumom "Monotheist" (2006) kada je ponovno okupio legendarne Celtic Frost.

T.G. Fischer, samo da podsjetimo, bio je član švicarskih pionira black/death metala Hellhammer (1982-1984) s kojima je objavio tri zvanična albuma, jedan EP i posthumnu zbirku "Apocalyptic Raids" (1990) koja je sadržavala EP i album "Death Metal". Karijeru je nastavio u veoma utjecajnim Celtic Frost, jednom od prvih eksperimentalnih metal bandova koji su u prvoj i najkreativnijoj fazi karijere objavili četiri albuma i potom se 1993. razišli. Ponovni reunion 2001. je bio kratkog daha; objavljen je samo jedan album, spomenuti "Monotheist", te se band ponovno raspušta 2008. jer Fischerova načela su da band vrijedi samo onda kada zaista ima što za reći. U međuvremenu je nakon prvog raspuštanja Celtic Frost, 1995. osnovao Apollyon Sun, još jedan ekstravagantan band koji je kombinirao industrial metal, elektroniku, down-tempove i trip-hop s kojim je objavio dva albuma (jedan je bio "Tribute To Celtic Frost") i iza sebe ostavio dva demo materijala i jedan EP. No, ne bi bilo nikakvo iznenađenje da Fischer kad-tad ponovno okupi i ovaj band koji je djelovao do 2001.

Ovaj njegov novi, četvrti band sastavljen je od članova njemačkih bandova Fear My Thoughts (bubnjar Norman Lonhard) i Dark Fortress (gitarist V.Santura, bio u posljednoj formaciji Celtic Frost), te sa basisticom Vanjom Slajher koja do sada nije imala značajnijeg sviračkog angažmana. U prvoj postavi banda za bubnjevima je bio Reed St. Mark bivši član Celtic Frost i Mindfunk. Kao što je spomenuto, ovaj debi relevantno prati zvuk i stil Celtic Frost sa uglavnom tromim doom tempovima, mračnim opservacijama, ambijentalnim pasažima i povremenim sklonostima ka eksperimentima. Čitav opus ovog vrlo dugačkog rada od 73 minute zasnovan je na umjerenim doom elementima s izuzetkom uvodne "Goetia" koja na raslojeno razvučene gitare povremeno fila vrlo brze ritmove kombinirajući i black sintagme, dok je nastavak klasične doom orijentacije ("Abyss within my soul", "In shrouds decayed" i "Descendant"). Tj., psihodeličan i atmosferičan s izmjenama teških riffova i mračnim gitarskim ambijentima, a kao ritmička protuteža, na samoj sredini albuma pojavljuje se iznimno žestok black-metal "A thousand lies" s povremenim otklonom u nešto laganije tempove. "Myopic empire" u svojoj središnjici nakratko izlazi iz dooma sa klavirskom solo melodijom i šaputavim ženskim vokalom, dok je pretposljednja "My pain", također sa ženskim vokalom, gotovo elektronska mini gothic simfonija uokvirena ambijentalnim synth harmonijama, orkestracijama i klavirskim minijaturama što je adekvatan nastavak Fischerovog trip-hop nasljeđa iz vremena Apollyon Sun. U njoj se gitare pojavljuju tek na samom kraju kao pozadinska dark-wave podloška. Sve pjesme su većinom prihvatljivih duljina (osim kratkog instrumentala "Shrine" nema kraće od 5 i dulje od 11 minuta), dok je jedini vremenski problem u posljednjoj "The prolonging" koja iznosi ipak predugačkih 20 minuta. Nekako se stvara dojam da je Fischer sve one progressive-doom fazone s dugotrajnim psihodeličnim solažama i završnim dvominutnim ekspresivnim ruženjem gitarske distorzije mogao skratiti barem za 5-6 minuta. Lirske teme uglavnom se bave unutarnjim preokupacijama oko duše i misaonih procesa iz prizme mrakova, boli i povremenih insinuacija na horror tjeskobe, tako da je sastavljeno vrlo homogeno ostvarenje koje se podjednako giba u vodama dooma i gothica, te je solidna predispozicija s kojim Fischer i Triptykon mogu računati na pozitivan feedback. Treba se samo nadati da ovaj band neće biti 'kratkih rukava', te da im ovo nije prvi i zadnji album. Postoji ovdje prilično faktora koji bi se mogli razviti u inovantnim smjerovima.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/09/2010