Nekako su me u zadnje vrijeme počeli "napadati" post rock izvođači, pa rekoh, dok sam još u "điru", ajmo srediti i novi album japanskih MONO. Vjerujem da ih ne treba pretjerano predstavljati, s obzirom da su i uživo svirali u RH, a bavili smo se i njihovim albumima na našim stranicama.

Iako je Requiem for Hell najavljivan kao dupli album, Takaakira "Taka" Goto i ekipa zadržali su se, srećom, na jednostrukom formatu. I to u pristojnoj dužini trajanja, od "samo" 46 minuta, što i nije tako puno za post rock bendove. Zbog toga im je stalo "samo" pet pjesama na album. Sve pjesme napisao je spomenuti Takaakira, dok je ostatak benda poslužio da interpretira njegove zamisli, koje su bile inspirirane Danteovim "Paklom". Upravo zbog tog putovanja prema Paklu, kroz čistilište, pa kroz Raj do stvarnosti, moguće je da će nekim slušateljima ovaj album biti naporan za slušanje u cijelosti. Meni je bio.



Osmominutna Death in Rebirth, moglo bi se reći da je klasična pjesma iz opusa grupe s lebdećim gitarama i finom melodijom, sve do pred kraj pjesme, kada se pretvara u lagani kaos uz osjećaj da svaki instrument svira svoju dionicu, pa sve do potpunog svrdlanja u mozak na samome kraju.

Stellar započinje s gudačima, vjerojatno uz neko buđenje tko zna gdje, da bi se uskoro ubacio i klavir uz čije zvukove ostajemo do kraja pjesme. Nema tu gitara. Centralna, ujedno i naslovna pjesma, najduža je na albumu (17:48), a prati je nekoliko promjena tempa i stilova, od sporih do bržih, od ugodnih do neslušljivih i vjerujem da je zamišljeno da se sve što se treba dogoditi na ovome albumu, događa upravo ovdje.

Ely's Heartbeat, posvećena je kćeri njihovog dugogodišnjeg frenda, pa su u pjesmi i korišteni pravi otkucaji njenog srca, a prema veličanstvenosti i dinamici pjesme, moguće je zamisliti da slavi život, rođenje, a vjerojatno i ponovno rođenje. Cijela priča završava s The Last Scene u kojoj ponovo dolaze do izražaja njihove predivne gitare, po kojima su i postali poznati i izdvojili se time iz post rock ostatka.

Kao što ste mogli zaključiti, ovo je prilično težak album za slušanje i teško da ćete moći zatvoriti oči i uživati u njemu, jer ima dosta "scary" dijelova koji vam to neće dopustiti. s druge strane, ne čuti The Last Scene, bilo bi prava šteta. E da, album je producirao Steve Albini, kojem je ovo treća suradnja s bendom, pa i tu možda treba tražiti razloge malo čvršćih i nervoznijih muzičkih podloga.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 14/10/2016