'Sve u svemu' je redovita poštapalica na koju se malo tko obazire očekivajući nekakav završni govor, epilog, finiš. Premaz na kraju. Završnu riječ. Finito. Fajrunt.

2020. je obljetnička godina za Neubautene - 40 godina karijere oivičene s barem 2-3 remek djela od ukupno 12 studijskih albuma, ali ti 'masterpiece'-vi datiraju još s početka djelovanja kada su imali dovoljno gvožđurije, pohabanih plehova, metalnih profila, elektroda, brusnih ploča, kojekakvog otpada po kome su nabijali i ružili premda nitko od njih nije umio odsvirati niti jedan akord na konvencionalnom instrumentu. Danas se to sve izmjenilo postepenim uhodavanjem i naukovanjem, Blixinim dvadesetogodišnjim radom u The Bad Seeds i samim vrenjem uhodane ekipe koja u 21. stoljeću više niti ne pomišlja na prvi dio imena - einstürzende (razrušen, razoren). Prethodni album "Lament" objavljen još 2014. bio je vrlo dobar konceptualni mračni i dramatičan obzor na 1. Svjetski rat s glazbeno polovičnim, čak i mršavim učinkom, a ovaj je pak, kao što to obljetnica i nalaže dijametralni pogled u još jednu prošlost, onu koju su ostavili i proživjeli, tamo još u 70-im, pa čak i u 60-im kao klinci na berlinskim ulicama kada je kapitalistički sistem gradio novu veliku Njemačku što je za široki auditorij itekako primamljiva priča.



Kroz album se proteže suptilna fabula o odrastanju u društvenom neredu tadašnjih ne baš dobrostojećih socijalnih prilika u Berlinu koje nisu bile neko socijalističko siromaštvo kakvo su obično prikazivali zapadni mediji tijekom hladnog rata namjerno stvarajući krivu sliku o omrznutom civilizacijskom neprijatelju komunizmu uz Blixine sličice i prispodobe da je njegov grad unatoč razdvojenosti na zapadni i istočni, te na teško breme nacističke prošlosti sablasno bauljao u pojmovniku svih Nijemaca i pobjednika 2. Svjetskog rata. On se vraća kroz njemu dobro znani prostor i vrijeme do rodne kuće gdje je proveo djetinjstvo ("Grazer Damm"), do tek jedva dva metra dubokog potoka u kojeg su militaristi 1919. bacili tijelo Roze Luxemburg nakon što su je ubili u hotelu Eden ("Am landwehrkanal"), pa kao vrlo rijetko u karijeri na engleskom jeziku obznanjuje rodni identitet ("Seven screws"), otvara ranu avangardno-eksperimentalnu fazu ("Zivilisatorisches missgeschick") stihovima 'ovdje više ne živimo, već jako dugo', ali istovremeno i povlači jednu drugačiju, čudovišniju lirsku strukturu iz poezije Ghayath Almadhoun "Predator zvan Mediteran". Kad su 15.IV 2008. nastupali u zagrebačkoj dvorani Jedinstvo, tik do Močvare, Blixa je u jednom trenutku dvojicu pomagača što su nosili ogromnu plastičnu cijev na pozornicu po kome je njihov originalni član, ali vrlo rijedak na koncertima Beate Bartel izvodio performans za "Let's do it a da da" sarkastično prokomentirao 'Lolek und Bolek'. Neki su se smijali zgodnoj prispodobi na čuveni poljski crtić, uglavnom mnogo njih u pretovarenoj dvorani koja je bila premalena, no meni to uopće nije bilo smiješno. Bilo mi je degradirajuće za Poljake koje Nijemci ne vole i odvajkada ih smatraju primitivnim susjedima čobanima, pripadnicima još čobanskijeg plemena Slavena s kojima vječito kroz povijest imaju okršaje, ali zaustaviti ću se... Tada, u tom trenutku, da je Blixi bilo na umu kako nastupa u slavenskoj državi pred Slavenima, mogao se poslužiti nekom njemačkom parodijom, recimo 'Bobi und Rudi' o kojima je tijekom 70-ih kolalo mnoštvo viceva po Jugoslaviji. Ili 'Hans und Josef', ali gordi njemački ponos mu to nikako pred krcatim i pretovarenim auditorijem nije dozvolio. Hranio si je ego ispred nas seljačina Slavenskih... Interesantna je činjenica da je izvještaj s tog koncerta na Terapiji pisao Fićo (Le Figuar De Kranque, jedan od pokretača Terapija.net) i imao je ukupno 13 rečenica. Ja nisam dobio akreditaciju, uredno sam platio upad od 170 kuna i napisao raport za bosanski web glas.ba u popriličnoj dužini od 3 stranice koje su mi bile i skraćene, ali vrijeme je da ih konačno objavim i u cjelosti. U narednom članku.



Nego, da se ne skrene s teme. Ono što su Neubauteni bili avangarda tokom 80-ih upijajući rane Kraftwerk, Throbbing Gristle i odavno zaboravljene legende SPK (a i još niz znamenitih elektro-akustičnih i avangardnih imena) svako malo začudno se kotrljajući naoko neiscrpnim putešestvijama eksperimentalnih pristupa, na ovih klasično odigranih 45 minuta je jasno vidljiv izostanak temeljca sa ciljem stvaranja drugačijeg pogleda na Berlin udaljavajući se od standardnog Blixinog cinizma u megalomansku varljivost, mada je taj njegov cinizam, primjerice 'tanz debil' odavno nestao u staloženim, striktno ciljanim dark-pop formatima na reminiscenciju dobro znanog imaginarnog kružoka Ian Curtisa koji se nikad nije upoznao s Florian Schneiderom i Nick Caveom. Za prvoga je bio balavac koji je tek počeo živjeti, a za drugoga premiran vršnjak. Tu se Blixa idealno uklapa laganim očitavanjima narativnih, namjernih stihova o samoubojstvima lucidnim prikazima prolaznosti života formatirajući uznemirujuću sliku današnjeg života. Tako balada "Tempelhof" (već duže vrijeme zatvoreni berlinski aerodrom) simbolizira propadanje panteona u Rimu, kao i čitavog dementno uređenog današnjeg društva, a naoko bezazlene teme "Wedding" i "Taschen" vrve sa zanosom Blixinih apstrakcija i asocijacija suočenih sa zagonetkama između njega samoga, vjernog benda i krucijalne činjenice da Neubauteni više nisu niti malo kadra, a niti volje priuštiti jedan pravi, punokrvni industrial album. Singl "Ten grand goldie" je samo tek bio uvjerljiv mamac koji je i mene zavarao.

Komercijalno jako dobro urađen, ali umjetnički propao rad u klasičnoj težnji da Neubauten konačno postanu bend poput Nick Cave & The Bad Seeds. Joj, joj, joj.... Schaize.... Ako mene pitate, starog stručnjaka za proučavanje Blixe i Neubautena, ovo je još jedno čisto uništavanje undergrounda.

Naslovi: 1.Ten grand goldie, 2.Am landwehrkanal, 3.Möbliertes lied, 4.Zivilisatorisches missgeschick, 5.Taschen, 6.Seven screws, 7.Alles in allem, 8.Grazer damm, 9.Wedding, 10.Tempelhof

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 20/05/2020