O Neubautenima ne mislim da treba trošiti previše riječi, od rodonačelnika industrial žanra, preko toga da je frontmen Blixa Bargeld bio član Bad Seedsa, ovaj njemački sastav je na ovaj ili onaj način ostavio neizbrisiv trag u alternativnoj glazbi. Doduše davno su prošla vremena kada je njihov stil bio nešto novo ili inovativno, kao što je prošlo i vrijeme kada su njegovali abrazivni noise zvuk tako antagonističan mainstream glazbi, pogotovo u rodnoj im Njemačkoj, ako uzmemo u obzir dominaciju šlagera i ideološki neopredijeljene glazbe koja je služila da zabavlja mase bez ikakve aspiracije za nekakav konkretni iskorak. Tja, i danas se dešava da pjesme poput Deutschland grupe Rammstein izazivaju kontroverze s obzirom da se bave tematikom koja se i dalje smatra tabuom. Neubauteni doduše nikad nisu bili toliko subverzivni, pa makar i nenamjerno, već su kroz samu formu podrivali status quo. Zaključak koji želim izvući iz ovog uvoda je da ne bi trebalo od ovog albuma očekivati nešto novo ili revolucionarno, već se zadovoljiti sa razvojem benda koji miri eksperimentalnu stranu sa pop senzibilitetom. Neki bi to možda nazvali autoreferencama, no bilo bi nerealno očekivati istu mladenačku energiju ili abrazivni nihilizam od ljudi koji su ovoliko dugo na sceni. Za razliku od Nick Cavea (poveznice su očite), koji je kroz projekt Grinderman pokušao ponovno otkriti svoju divlju stranu, i u tome tek donekle uspio (hint: tajni sastojak je bio heroin, a ne improvizacija radi improvizacije); Blixa i društvo ako ništa drugo održavaju vlastiti identitet i kreativni impuls, iako možda malo solipsistički i distanciran u odnosu na vrijeme u kojem živimo, a koje nudi pregršt motiva kojima bi se neki angažirani sastavi mogli baviti. Album je kolekcija live improvizacija sakupljenih tokom vremena, a snimljenih kroz 2023. godinu. Otvarajuća 'Wie lange noch' je ritmičan komad koji svojom progresijom meni ima jaku vibru pjesme 'Hallogallo' grupe Neu!. Ne povlačim pritom direktne paralele, već se više baziram na perpetuum mobile stilu koji pjesma njeguje. Art rock stvar koja opasno koketira sa psihodelijom, dok popratni zvukovi razbijaju repetativnu monotoniju ritmičke sekcije. Bilo da pjesmu nazovemo art rockom, kraut rockom ili industrial rockom ne bismo falili, mada žanrovsko mikroseciranje nema smisla jer je stvar psihodelično audio putovanje koje prolazi kroz više modusa. Čak bih u neku ruku mogao povući paralelu sa onime što sada rade The Young Gods sa pjesmom 'Figure sans nom' ako vam to išta znači.



'Ist ist' počinje naglašenim basom i zorno ocrtava improvizacijski koncept albuma. Spoj industrial eksperimentale sa formom pop muzike utopljen u narativ potrage, sad je li u pitanju smisao života, nekakvo dublje poimanje mjesta u svijetu, duševnog mira ili višeg stanja svijesti, autor ostavlja slušatelju na interpretaciju. Uostalom umjetnost, ljepota i slični koncepti su uvijek u oku ili uhu konzumenta i ne daju se ukalupiti kako bi postali univerzalna vrijednost. Da je takvo što moguće svijet bi uistinu bio siva uniformirana distopija u kojoj bi jedini revolucionaran čin bio suicid. Malo teži komad od prethodne pjesme koji bi mogao više imponirati fanovima Swansa recimo, iako sve ove moje usporedbe uzmite sa zrnom soli jer impresije su zajebana stvar. 'Pestalozzi' nakon prethodnih stvari dolazi kao anđeoska simfonija uzvišene atmosfere i introspektivne lirike koja naglašava odlučnost u nonkonformizmu, kao što i odbacuje ulogu bilo kakvog autoriteta ili predvodnika, poistovjećujući se sa istoimenim pedagogom. Senzibilitet koji će sigurno naići na odobravanje onih kojima je margina društva prirodno stanje. 'Es könnte sein' počinje začuđujuće mirno, skladno, ali opet kroz tekstove nailazimo na to apstraktno 'nešto' što bi moglo biti, a nije. Nisam uzalud upotrijebio frazu solipsizma u uvodu jer dobivam osjećaj kao da kroz ovaj album koračamo kroz hodnike Blixinog uma i virimo kroz vrata, bilo iz znatiželje, bilo iz ciljane potrage za nekakvom supstancom, pritom potpuno ignorirajući činjenicu da je supstanca u nama, ili kako bi to rekli egzistencijalisti- ono smo što od sebe napravimo. Zapravo najbolja stvar koju mogu reći o ovom albumu je da nas tjera da sami pronađemo smisao, da sami izgradimo svijet unutar mikrokozmosa i da se okanemo uzaludne idolatrije prema raznim mesijanskim figurama koje će se prije ili kasnije pokazati kao šarlatani ili prevaranti. Spoznati sebe je lajt motiv koji se proteže još od Sokrata pa sve do Jungovih arhetipa, u jednom naizgled jednostavnom konceptu satkana čitava povijest zapadne misli. Ono što jesmo, što bi htjeli biti, ili u dobu iz Baudrillardovih noćnih mora gdje simulakra postaje zamjena za ličnost, stvarnosti su ograničene percepcijom onog drugog. Što može biti? -Što god ti može poći za rukom, a ne mora ništa.

'Before I go' je banalna stvar, kao lagani predah u odnosu na ove prethodne misaono zahtjevne teme. Sa glazbenog aspekta lagana stvar, dok je tekst nepretenciozan te je dosad najpitkija na albumu. 'Isso isso' se pak hvata u koštac sa puno težom temom koja je više nastavak na temu percepcije, ovaj put odrađenu kroz tematiku snova i aspiracija. Živimo li svoje ili tuđe živote? Jesmo li to mi ili ono što drugi čine od nas? Postojimo li uopće van percepcije drugih? To da smo zatočenici uma je u ovoj pjesmi nepobitno, ali čijeg? Stvar koja glazbeno evocira u jednoj mikroskopskoj maniri americana tendencije ranih Bad Seedsa, ali provučeno kroz kraut-rockersku formu i koja kontemplira odnos pojedinca sa vlastitim mislima i snovima koji odlaze, pa se kasnije vraćaju poput introspektivnih utvara, ono crnilo za koje je i Jung rekao da svi nosimo u sebi. Za jedan, u glazbenom smislu poprilično lagan album- tematika je izrazito zahtjevna, pogotovo ako primjećujete stvari koje autor možda nije ni imao u primisli. Osobno mi se u glavi motaju motivi samoraspeća i rastrgnutosti između persone i alter ega, između obične i hiperstvarnosti. Aspekata ličnosti koji su učestalo u konfliktu jedni s drugima.

'Besser isses' je pjesma koja govori o prekidu sa Patricijom Kaas gdje nakon preispitivanja emocionalne ostavštine tog odnosa ipak dolazi do zaključka kako im je bolje jednom bez onog drugog. 'Everything will be fine' je futuristički komad i svojevrsni throwback na ranije Neubautene, gdje vokal igra prominentnu ulogu dok glazbena podloga isprva stvara jezivu atmosferu, dok razvojem pjesme postaje art rock komad koji nasuprot naslovu odiše pesimizmom. Možda sarkastični obračun sa pozitivizmom pop muzike, aluzije na Poeovog gavrana kao metafora ispraznosti života lišenog sadržaja? Ne znam, ostavit ću vama da prosudite. Osobno sam pjesmu doživio kao parodiju pop kulture.

'The pit of language' počinje dronajućim zujanjem od preko minutu, dok se repetativna narav pjesme nameće kao hipnotički trans koji bi bilo idealno konzumirati uz kakve psihodelične droge. Ovo kažem pogotovo zato jer, usprkos ritmičnosti ima dovoljno asimetričnih elemenata koji bi mogli dati odlične halove. Sama pjesma se hvata u koštac sa utjecajem jezika na percepciju i nemogućnost da izbjegnemo njegova ograničenja. Ovdje se već dotičemo analitičke filozofije i Wittgensteinovog odnosa prema jeziku kao katalizatoru poimanja stvarnosti. Doduše DeBord i postmodernisti bi rekli da su nam jezik zamijenile slike, no on i dalje ostaje glavni medij komunikacije kao osnove društvenog života. Možda ovoj stvari pridajem preduboki smisao, ali kad već imam pred sobom art rock album, bio bi red da budem u najmanju ruku dovoljno arogantan i nadobudan pa da izvlačim filozofske hipoteze iz anusa, pritom se hvastajući sopstvenom percipiranom širinom i erudicijom. Sjetimo se od nekoliko paragrafa poviše- ja sam samo slika koju vi stvarate, i za nju ne mogu biti odgovoran.

'Planet Umbra' je očita oda kraut rocku i tripozna repeticija teksta bez nekakvih dubljih konotacija, osim toga da na planetu Umbri nemamo sjena. Možda metafora za stanje lišeno već spomenute Jungove sjene, pozitivna slika space rock naive. Pjesma je psihodeličan komad i dosad najpristupačniji na albumu, iako iz dosad preslušanog moram iskritizirati pretjeranu repetativnost. Shvaćam da su u pitanju live jamovi ali se stiče dojam kao da se svaka pjesma vrti u krug sa povremenim uletima drugih instrumenata ali bez nekog jasnog cilja ili progresije. Doduše takva je narav albuma pa ovu digresiju slobodno zanemarite. 'Tar & feathers' je više eksperimentalna drone stvar, atmosferična i monolitna iako nije teška za slušanje. Odmakom vremena postaje sve laganija dok se tekstovi referiraju na 'Pit of language' gdje autor preuzima ulogu mučenika, svojevrsnog Prometeja koji umjesto da kotrlja kamen uz brdo, strpljivo čeka da ga amorfna masa namaže katranom i prospe perjem jer nije u stanju pojmiti njegovu poruku. Kao što je rekao Platon- nitko nije omražen kao onaj koji govori istinu.

'Aus den Zeiten' počinje kao orijentalna stvar sa naglašenim ritmičkim basom prije nego Blixa počne svoje vapaje za uzdizanjem iznad ovozemaljske banalnosti, i traži od neodređene osobe da mu pjeva u bojama, da ga odvede, oslobodi kojih već okova. Dosad najžešća stvar na albumu, koja iz tihog početka prerasta u dramatičan krešendo intenzivnih emocija i opjevane čežnje. Jedan od aduta ovog albuma iako je isuviše kratka da bi bila himna kakva je zaslužila biti. 'Ick wees nich (Noch nich)' je dosad najjasniji throwback na dane kad su Neubauteni stvarali umjetnost koristeći građevinski materijal i svakodnevne predmete. Za fanove noisea i ranih Neubautena. 'Trilobiten' počinje kao da bi mogla biti avangardna stvar, no postaje pop balada? Nešto kao apsurdistički Chicho Sanchez Ferlosio ili šizofrenični Victor Jara otprilike. Pjesma u nesrazmjeru sa ostatkom albuma, dok posljednja 'Gesundbrunnen' lagano privodi album kraju kroz sporiju maniru jedne izražajne pop pjesme, ali sa povremenim noise ispadima.

Zaključak: Neubauteni su isporučili art-rock album koji nije za svakoga, možda malo previše repetativne pjesme, možda sam ja previše iščitavao iz tekstova, projicirajući neke svoje ideje tamo gdje im nije bilo mjesto. Pokušat ću dati ocjenu iako je to za ovakav uradak strašno nezahvalno. Sad me živo zanima kako će ovo sve izgledati i zvučati uživo u Zagrebu 7. rujna.

Naslovi: 1. Wie lange noch?, 2. Ist Ist, 3. Pestalozzi, 4. Es könnte sein, 5. Before I Go, 6. Isso Isso, 7. Besser Isses, 8. Everything will be fine, 9. The Pit of Language, 10. Planet Umbra, 11. Tar & Feathers, 12. Aus den Zeiten, 13. Ick wees nich (Noch nich), 14. Trilobiten, 15. Gesundbrunnen

ocjena albuma [1-10]: 8

marko šiljeg // 10/04/2024