Kada se zavrti uvodni instrumental "Kriegsmaschinerie" pun zvukova gvožđurije pomislite da su se Neubauteni vratili u svoju staru kovačnicu Zapadnog Berlina, točnije napuštenu tvorničku halu odakle su stizali njihovi prvi industrial radovi napravljeni pomoću željeznih profila, kolica iz supermarketa, raznoraznog metalnog alata, razbijenog stakla i kojekakvog otpada. Pri tome su se znali voziti labudicom prikačenom za kamion po gradu, a Blixa je pomoću megafona izvikivao tekstove. Čitav performans je bio avangardan i po ničemu klasičan rockerski, a na koncertima je, budući da još nije umio svirati gitaru imao namješten samo c-dur. Dakako, to su bila vremena ranih 80-tih kada je bend svako malo objavljivao ploče, danas epohalne albume i razne kompilacije.



A kada je Blixa (pravim imenom Christian Emmerich) sredinom iste decenije pristupio Nick Caveovim The Bad Seeds i u njima se zadržao više od 20 godina doživjevši svjetsku popularnost, opus matičnog benda se znatno smanjio, prorijedio i idejno smršavio isporučivši tek tu i tamo poneki solidniji album. Odlaskom iz The Bad Seeds, Cave je mnogo izgubio, ali otvorila se nada da će Neubauteni početi raditi jače radove i da će se Blixa totalno posvetiti nepravedno zanemarenoj skupini. Međutim, čekalo se prilično dugo. Znamo da zadnji album "Alles Wieder Offen" (2007) nije bio sretno riješenje, kao niti eksperimentalni projekt AABB (gledali smo ga u zagrebačkoj Tvornici), a za ovaj 11. album trebalo je proći punih 7 godina pri čemu je Blixa smišljao konstruktivni art koncept kojim će zadovoljiti potrebe vjernih fanova i otvoriti vrata za potpuno novi doživljaj benda.
Dakako, niti ovo nije najsretnije riješenje. On se tematski vraća u preispitivanje prošlog stoljeća točno otprije 100 godina - 1. svjetskog rata i mnogobrojnih bitaka gledajući ih iz rakursa vojske i vojnika kao pojedinca. Danas se relativno malo zna da je upravo taj veliki svjetski rat bio najokrutniji i najbrutalniji; nije postojala Ženevska konvencija o humanosti u ratu, o ratnim zarobljenicima, bila su dozvoljena sva moguća sredstva za suzbijanje neprijateljske sile, nisu postojale nikakve zabrane, klalo se i gruvalo, a ljudska tjelesa su komadana u paramparčad kao komadići pocjepanog papira. S tog aspekta Blixa se pokazao vrlo domišljatim režiserom promatrajući ratnu stihiju iz prikrajka prve linije fronte. Dramatizira o emocijama na multinacionalnoj razini povezujući engleski i njemački jezik, te događaje na Balkanu odakle je sve i krenulo smetnuvši s uma Sarajevo i atentat na Franza Ferdinanda. Okey, to je u njegovom slučaju otrcana fraza koju je namjerno preskočio davši prednost zbivanjima na frontovima u Bugarskoj lamentirajući poveznicu s Balkanskim ratovima, vojničkim pjesmama i gordim parolama koje su vojnike pratile u borbene pohode. Ne zadržava se na ratnoj stihiji, već na onome što i kako je bilo, ili moglo biti negdje, na nekom frontu skakajući s jednog na drugi. Opisni dio mu se svodi na globalizaciju razmatranja, a ne na suštinu željeći postići knjiški strukturalni dijapazon s ponešto patriotskog i psiho-socijalnog naboja ne zanemarivši niti uloge žena, ljubavnica, majki i porodica u svemu tome. Koncept je filmski kreiran od početka do kraja - hrabri ratnici odlaze u boj s himnom "Hymnen" izvedenom samo uz pratnju orgulja i gromoglasnim arijama, te se dramaturški scenarij odvija po intrigantno sročenom programu gdje ne nedostaje mnogo pikantnosti (telegrami vojnika, problemi u vojnim stožerima, nestašica hrane i oružja), te raznih knjiških vrlina sklopljenih u omnibus pričice o Ruskom carstvu, Austriji, Srbiji, Japanu, Njemačkoj, Otomanskom imperiju, Italiji, USA, Grčkoj, Estoniji, opustošenim teritorijima i na koncu završava s okončanjem rata na 'ničijoj zemlji'. On je prikazao besmislenost ratovanja i svih tih milijunskih žrtava, te početak one ogromne krize i siromaštva koje je nastalo raspadom Austro-Ugarske monarhije, početkom komunizma i velikim apsurdom društvenih modela koji su malo kome donijeli išta dobro nakon 1918. godine. Vitalne multietničke teme je izveo na engleskom jeziku uz potporu ženskih spoken-word vokala, primjerice u 13 minuta dugačkoj "Der 1. Weltkrieg (percussion version)" (u kojoj se koristi japanski, grčki, estonski i još neki jezici), potom ratnoj elegiji "On patrol in no man's land" koja više zvuči kao avangardni rekvijem s kompjuterskom tehnologijom u kombinaciji gudača nego li kao hipersenzibilna stilska inačica industriala kojeg bi se očekivalo od njih ili završna "All of no man's land is ours" u kojoj se definira završetak bezumlja.



Međutim, ovdje je za stare poklonike Neubautena najveći problem glazba. Vrlo je mirna, neekscentrična, prilično statična, nepokretljiva, nimalo plesna i ono što se kaže u konvencionalnom smislu, barem kad je o njima riječ, posve drugačija od onoga na što se uho kod njih naviklo. Blixa je rad svojeg benda preusmjerio u modernu klasičnu glazbu s intenzitetom minimalizma očito prateći što se na tom području dešavalo upravo u doba kada je zanemarivao matični bend pokušavajući prizvati duh prve avangarde s početka 20. stoljeća, elem, iz vremena 1. Svjetskog rata. Mnogi su u rocku koristili raznorazne frakcije obogaćivanjem vrlo sličnih ideja, recimo Tehac je prije točno 20 godina nabijao po plastičnim cijevima, a Blueman Group prije 10, a pa sad, da li su se Blixa i Neubauteni poslužili istim referencama u nekim kompozicijama poput "The Willy - Nicky telegrams", "In de loopgraf" ili spomenutoj "Der 1. Weltkrieg (percussion version)" - jesu. To je ta ista fora koju do sada nisu koristili. Ono, što bi se reklo, otkrili su toplu vodu. Od takvih nekadašnjih inovatora to se ne bi očekivalo da će autorski legitimitet zamijeniti s vrlo dobrim glazbenim štosevima proizašlih iz undergrounda. I općenito gledajući, tj. slušajući, najveći dio muzikalije svodi se na synth, samplirane efekte, povremene gudačke intervencije, tek malo njihove poznate prirodne akustike (čistih bubnjeva i gvožđurije je vrlo malo), ali i nekih iznenađenja koje ranije nisu prakticirali. Trodjelna naslovna "Lament" ("1. Lament", instrumental "2. Abwartsspirale" i "3. Pater Pecavi") sadrži 'nijemi' zbor poput Handela i Gustava Holsta, artističke industrial-drone/doom disonante, te sakralno-liturgijske motive komornih gudača kakve svakodnevno možete slušati na 3. programu Radio Zagreba u neograničenim količinama. Ono u čemu su Neubauteni redovito bili loši jesu pjesme na engleskom kada Blixa pokušava drndati poneki ton na gitari. Ovdje je to pjesma "How did I die" s referencama starih komada "Sand" i "Letztes Biest (Am Himmel)" (Last beast in the sky") s čuvenog "Halber Mensche" albuma iz 1985. Pokušaj prizivanja ostavštine iz The Bad Seeds rada. No, nema Blixinih skečanja, cviljenja, skokova s percepcije na percepciju, šokova i ostalih fragmenata po kojima se cjeni rad Neubautena. Nema energije i fraktura, lomova i sadizma, neočekivanosti i iracionalnosti. Ako je ikakva izlika, jedino pred kraj albuma dođe vrsno sročen i interpretiran 6-tominutni monolog "Der beginn des Weltkriegs 1914 (dargestellt unter zuhilfenahme eines tierstimennimitators)" u teatralnom maniru s pozadinskim industrial efektima. Tu je Blixa ponovno podsjetio na djeličak one snage i energije kakvu je imao u 80-im.

No, daleko od toga da se "Lament" figurira lošim albumom. On je samo u glazbenom pogledu znatno mršaviji i tananiji s vrlo malo eksperimenata, a ti eksperimenti se nalaze baš u drastičnoj promijeni stila. Jako dugo su Neubauteni tražili svoj novi zvuk distanciravši se od starog, ovdje nažalost nemaju niti jednu 'nezaboravnu' himnu, ali imaju kompletan konceptualni album koji se samo može slušati fiksirajući auditorij od početka do kraja. Ne možeš knjigu ili neki dobar film samo gledati i čitati zbog jedne scene ili nekog odlomka. Sve je bitno, pa makar i poput ruskog realizma morao čitati 300 vrlo zamornih stranica. Ovo je jako dobro i dramatično urađeno, premirno i obljetnički kulturalno. Od njih ovako nešto se ne bi moglo očekivati, ali je ipak tu.

Naslovi: 1.Kriegsmaschinerie, 2.Hymnen, 3.The Willy - Nicky telegrams, 4.In de loopgraf, 5.Der 1. Weltkrieg (percussion version), 6.On patrol in no man's land, 7.Achterland, 8.Lament - 1. Lament, 9.Lament - 2. Abwartsspirale, 10.Lament - 3. Pater Pecavi, 11.How did I die, 12.Sag mir wo die Blumen sind, 13.Der beginn des Weltkriegs 1914 (dargestellt unter zuhilfenahme eines tierstimennimitators), 14.All of no man's land is ours

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/11/2014