Taman kad su Lord Mantis s prethodnim trećim albumom "Death Mask" (2014) najozbiljnije išamarali civilizacijski moral najstravičnijim perverzijama sukobivši čak i revno složnu metal publiku 'za' i 'protiv', vrlo gadno su se razmimoišli unutar benda. Raporti s promotivne turneje govore da je bilo i fizičkih obračuna na pozornici gdje su bubnjar Bill Baumgardner i gitarist Andrew Markuszewski izvukli deblji kraj izbacivši Charlie Fell-a (vokal, bas) i Kena Sorcerona (gitara) uposlivši članove lokalnog benda Indian - Dylan O'Toole-a (vokal) i Will Lindsaya (bas) koji su gostovali u dvije pjesme na spomenutom prethodniku, nesumnjivom remek-djelu žanra. Da potpuno napakoste bivšim kolegama pozvali su i treću prinovu, gitarista Scott Shellhamera iz American Heritage nastavljajući kao peterac čikašku sagu mnogih bendova što takoreći za svaki novi studijski projekt ili turneju promijene postavu (Nachtmystium, Rise Against, Wilco, Urge Overkill, Avichi, Floating Fantasy, Abigal Williams, Bro Jovi, Death Of Desire...). A ne treba niti podsjećati da je kroz Ministry prodefiliralo gotovo više muzičara nego li je Jourgensen napisao pjesama. Pa kad se promjeni vokalist i dovedu još dva nova glazbenika, po svemu sudeći rezultat bi trebao biti drugačiji. Tako barem pokazuju praktični primjeri, no ne i u ovome slučaju. Glavni stupovi benda su čvrsto zadržali svoje stilsko-žanrovske relacije blackened sludge metala naslanjajući se na zacrtane sheme gdje su prinove samo težaci koji igraju po pravilima bez ikakvih dozvoljenih egzibicija da bi sad netko od njih mogao uploviti s nekakvom svojom idejom što u principu i nije loš potez čime je zvuk i karakterna osobina benda ostala neokrhnuta. To je i dalje mračna tutnjava s elementima ritmički konciznog industriala kojeg su znali koristiti, vokal je gotovo skoro pa isti, a jedino što se primjećuje jest taj gitaristički učinak s poduplanim neprekinutim riffovima u niskim tremolima i ponekim kraćim solo intervalom u funkciji obogaćivanja pjesama.



Infrastruktura i lirika se ama baš ništa nisu promijenili jer su okosnica Markuszewskovih ideja furajući nesmiljeno ogavne seksističke perverzije s klaustrofobijama, tjeskobama, bolesnim psihotičnim stanjima, nihilizmom, noćnim morama... A kako se ova nova ekipa još nije posve adaptirala, dozvolio je da bend u ovom izdanju realizira tek samo EP od 24 minute s poznatim referencama. Na početku dočeka prljavi black-industrial galop "SIG safer" u jednoj od njihovih zasigurno najmorbidnijih klaustrofobija, pa nešto mekši naslovni "Nice teeth whore" gdje se vitaliziraju na osnovne parametre blackened sludgea s obrednim ritmom i raspodjeljenim aranžmanom u mučnoj atmosferičnosti. "Semblances" je po zvuku najsvijetlija spram ostatka ove nelagode, ali izbacuje najviše zlobe, samoironije i gađenja poput idealnog scenarija za samoubojstvo, dok je posljednja "Final division" uronjena u tromi spoj sludgea i dooma sa zlonamjernim učinkom razapetih krikova i mrmota u posljednjem dijelu skladbe što evocira na bujicu psiholoških negativnosti.

Ostavši u tom ružnom, užeglom, gustom i mutnom sektoru nakrcanom zastrašujućim prikazima ljudske unutrašnjosti s i dalje ljutitim, krutim i sirovim elanom što istovremeno i privlači i odbija, zavisno od samog slušatelja, učinak je ponovno dvojaki. Fanovima ovo dođe kao vrijedan dodatak u diskografiji benda, a onima koji ih ne mogu podnijeti još više kontraproduktivno nego li na "Death Mask". Ako se pak mene pita, ovo je vraški dobro izrežiran bolesni psihološki horror kakav bi rado pogledao u ekraniziranoj varijanti premda se mnoge takve stvari ako nemaju potpis Tarantina ili Carpentera općenito smatraju B, C ili nekim sličnim škartom niže kvalitete.

Naslovi: 1.SIG safer, 2.Nice teeth whore, 3.Semblances, 4.Final division

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/05/2016