Za posljednji album avangardnih metalaca iz Chicaga "Of Seismic Consequences" (2010) sam napisao da im valjda neće trebati 3 godine za novi rad. Evo, došao je nakon dvije godine i ponovno su iznenadili.

Neprekidno tražeći nove stilove izražavanja, ovdje su smiješali svašta na iznenađujuće kratkom albumu u trajanju od svega 39 minuta. Kroz 7 pjesama su zadržali svoju prepoznatljivu crtu neočekivanih aranžmanskih progressive obrata, saksofonske dionice frontmena i gitariste Bruce Lamonta (svira i klarinet), te mjestimično prljavi i psihodeličan zvuk. Lamont ovdje pjeva potpuno čisto, melodično i nema nikakvih growlova, a u određenu ruku tekstovi su mu pod utjecajem Bliskog istoka i onog svjetonazora kojeg otprilike upriličuju Om i Swans.



Uvodna pjesma "Oil and water" je očita posveta grungeu, a posebno Soundgarden iz najboljih dana poput pjesama "Jesus Christ pose". Šiba strahoviti adrenalin, raspjevani Lamontov vokal poput Chris Cornella, tehnički besprijekornu ritmiku bubnjara Jamesa Staffela, te naravno, obavezni kompleksni aranžman. Već na samom startu album daje do znanja da je fantastičan suprotstavljajući klasični metal nekim bliskim žanrovima. Lošija snimka video zapisa neka vas ne zbuni, album uopće ne zvuči tako prljavo. Video snimak je za sada jedini promo materijal snimljen od nekog fana na mobitel budući da je album objavljen nedavno.

"On the last day" kombinira dva stila - frenetični grunge/hardcore i nešto vrlo blisko Pink Floyd sa laganim pjevanim intervalima u trajanju od 6 minuta. Tu se već može osjetiti da se Lamont glasovno pretvara u Ozzyija kao da će svaki moment odnekud iskočiti "War pigs" ili "Iron man". Međutim, nisu samo lagane ove pjevane dionice, ima i instrumentalnih vrlo nježnih, ali mračnih sekvenca. "Man is machine" je tamni psihodelični komad pun rascjepkanih komadića, razvučenih doom disonanti, turobnih zvukova saksofona poput zadnjeg mrtvačkog hropca i dinamički posloženih tenzija što pjesmu besprijekorno uglavljuje na sam tron njihovih najboljih pjesama u karijeri. A kroz čitav album odzvanjaju gotovo čisti gitarski riffovi s puno disonanti u interakciji sa saksofonom što izuzetno dobro zvuči. Sablasno lijepa "Fire temple and beyond" u tromom stoner/doom psihodeliku poteže duboko do Black Sabbath, a iznosi punih 10 minuta. Interesantno, ovdje uz mnogo klasičnih riffova, osnovu čini veoma lijepi uvodni staccato oko kojeg se razvezuje čitava igra koja svoj zaplet doživljava u iznimno maštovitoj središnjici sa psihodeličnim space-rock/sympho improvizacijama. A Lamont na vokalu je ponovno čisti Ozzy... Dvije kratke pjesme "Mouth of the lion" i "Species" (zajedno traju jedva 3 i pol minute) su najenergičnije žestice u grunge/hardcore tempu, a posljednja "Lotus array" u pravom istočnjačkom štimungu sa kongama, laganim tempom, slojevitoj strukturi klarineta i saksofona, te skoro baš po ničemu ne odaje da je djelo nekadašnjeg metal benda. Prije bi se reklo da je ovo post-rock/metal križan s jazz/fusion referencama u kojem je završni krešendo izrazito grungerski Soundgarden iz najboljih dana.

Ovo nikako nije album za headbanging, već za slušanje instrumentalističkog i kreativnog umijeća, te nema mnogo toga zajedničkog s metalom. Tek tu i tamo po tretmanima gitarskih riffova i ponekih tempova, no u kompletu je još jedan novi originalni biser u katalogu benda. Ako ste slušali njihove ranije albume, onda znate o kakvim genijalcima je riječ.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/12/2012