Ponedjeljak navečer. Šljiva u zraku trese kosti dok ih ona tekuća šljiva pokušava ugrijati. Magla sapliće horizonte, a obje šljive joj u tome suptilno pripomažu. Pokušavam se praviti da je vikend, jer eto idem na koncert. Uvjeravam se da mi uspijeva. Susrećem na putu do Močvare neke drage ljude. Ali Bauk (btw, nevezano za kontekst, jeste li znali da je Bauk biće iz srpske mitologije?) ponedjeljka truje zrak i njihova lica su pokisla, zagrljaji suzdržani, a volja za konverzacijom svedena na: "moram ići, vidimo se". Logično, nema one vikendaške srdačnosti i zanosa. Svejedno su mi dragi. Taman da mi malo zagriju srce dok se ne dočepam kluba.

Mic po mic tjeram bic i eto me u klubu. Grime je već na bini i dvoranom bjesne masivni i tromi taktovi hibridnog doom/sludge/black metala čineći savršeni soundtrack za trenutno (bio)meteorološko stanje. Skoro sam rekao sranje. Zašto? Jer tromost ove muzike je njeno cijenjeno obilježje, a tromost publike defekt koji zahtjeva korekciju. Nije da se hvalim, ali na posljednja dva metal koncerta sam ja bio taj koji je u ovakvim situacijama uz manji ili veći uspjeh uzimao stvar u svoje ruke. I noge. Nabrijavam se sada kao i onomad mantrom: "tko ako ne ja, kada ako ne sada?". Ali me prokleto mrzi da odvojim ruke od tijela i noge od tla. Samo se poludementno klimam vamo-tamo kao da je posrijedi neki sentiš za penzionere. Krivim ponedjeljak. Ta neću valjda sebe, božesačuvaj. Dijete u meni se buni: "pa zašto baš ja uvijek moram biti inicijator kretanja?". Na kraju sve ostaje mirno. Tek poneki čovjek lagano kima glavom. U klubu je toplo. Sjetim se faze kada Močvara nije imala radijatore, pa je osoblje furalo majice "nema grijanja - nema brijanja". Kurac. Baš bi dobro došlo da pukne koja toplinska cijev i postane ljudima zima, pa bi se morali pokretati da se ugriju. Još ih dodatno smrzne bend sa svojim grim/necro fazonom i da vidiš brijanja. Odmah bi dvorana ličila na neki pomahnitali paganski obred pun dubioznog drmusanja i bjesomučnog benganja. Ovako mi se čini da bend svoje majstorski usvirane i pakleno glasne riffovske mantre puca u prazno. Još vokal/gitarist zbog namjerno prenisko spuštenog mikrofonskog stalka u pogrbljenom stavu izgleda kao sablasno animalno mitološko biće koje vrišti neke šamanske čarobne riječi za sijanje straha i prezira. Možda je upravo on onaj Bauk s početka teksta. A vašem fotografu na koncertu je mučno za popizdit. Kaže, imao je loš dan i ne može podnijeti da mu još ova "neartikulirana i živčana buka" cvrči po glavi. Oke, da ovo nije njegova frekvencija zvuka, to je razumljivo. Ali publika je navodno s ovom bukom na istoj valnoj, a i dalje izgleda kao da još uvijek ima loš dan. Katatonija. Zato i ja izlazim van zapaliti cigaretu uviđajući da se ne mogu prisiliti upriličiti dostojan plesni obred. Šteta. Nismo bendu dali što zaslužuje. A koliko su oni nama dali ne mogu procijeniti. Em ih gledam prvi put, em ne znam štede li "gorivo" za petke, subote ili mnogoljudniji i pokretljiviji auditorij. Ipak, teško se oteti dojmu da su izgledali podosta uživljeno. Svaki ton su svirali ne samo instrumentom, nego i cijelim tijelom. Pogotovo bubnjar. Činilo mi se da će od siline njegova udarca cijeli set bubnjeva propasti kroz scenske daske. Ubrzo (lažem, pauza za izmjenu traje skoro pola sata) na scenu stupaju Today Is The Day. Ljudstvo u dvorani je naraslo s nekih 50 na 70-ak. Grijanja ima, a pomalo se naziru i znaci brijanja. Nas par se već drznulo malo odlijepiti udove od tla i razmahati ih, ali miljama daleko od toga da je razina ludila u publici mogla parirati s mahnitošću kojom nas ovaj pregrijani trotaktni stoj s paklene benge šamara. Heavy duty dionice, shizofrenične promjene ritma, disonantne harme, urlici ogorčenosti i bijesa. Ukratko, isporučuju nam organizirani zvučni kaos nalik na blaži napadaj epilepsije. Teža epilepsija bi bila posrijedi da se radi o mathcore fazonu tipa The Crinn, Myothonia, Ion Dissonance ili rani Dillingeri. Rekao sam sebi da je sada trenutak kada hladan i truo dan u spoju s mračnom, mrzlom i bučnom glazbom treba rezultirati divljom plesnom terapijom nakon koje bi uslijedila katarza po principima "minus i minus daju plus" i "klin se klinom izbija". Ali ništa od toga. Opet ponedjeljak uzimam za žrtveno janje. Sigurno nisam jedini koji je bezbroj puta tijekom večeri pomislio: "eh, da je barem vikend, da nemam od jutra obveza, pa da se mogu izdivljati". Tako da su smjene laganog ludovanja i teškog mirovanja u publici bile ravne eksplozijicama žabica. Ali frontman Steve Austin je s 10 albuma i preko dva desetljeća binskog staža iza sebe prevelika iskusnjara i prefini gospodin da bi ga relativna neaktivnost publike smetala. Ili da bi nam nedajbože kao onomad frontman Retoxa spočitavao preko mikrofona da smo trula publika. A realno jesmo. Divim se onima koji mogu u ovoj buci iskreno uživati statično i meditativno bez da ijednom zbog stida ili letargije odustanu od želje za žešćim muvingom. Da sam ja bend, nakon 45 minuta ovakve atmosfere mi se više ne bi dalo svirati. A Steve i ekipa su neumorno prašili više od sat vremena kao da im je maratonsko sviranje svakog dana fiziološka potreba, a ne plod "pukog" entuzijazma. Kao da je muzika s njima organski srasla. Kao da su oni muzika. I konačno, kako samo ime benda kaže, kao da im je svaki dan baš TAJ dan. Na tome im treba čestitati. Po završetku koncerta, dvorana ubrzo ostaje pusta, a ja skupljam preostale drage ljude da još malo proćaskamo. Njima je super, a ni ja se ne mogu požaliti. Ne mislim na maglu, hladnoću, sutrašnje obveze, nego naprosto uživam u trenutku. I manje intenzivni koncerti ne tako optimistične muzike na loše dane pune dobre ljude još boljom energijom za nastavak tjedna i kvalitetnog života općenito. Ubrzo se pozdravljamo. Srdačno i bez rezerve. Nema vikenda - nema aftera. Ali ništa zato. Pedaliram doma i ne mogu vjerovati kako ne skidam osmjeh s promrzle face. Sve oko mene je baš kako treba biti. Čak i neispravna kočnica na biciklu. Mislim na sve drugare, drugarice i one koji će mi to ubrzo postati. Vrtim filmove koje sam s njima proživio i radujem se onima koji tek dolaze. A cijeli taj splet doživljaja kao da je baš sada ovdje pohranjen u osmjehu i spontanim urlicima sreće koji bi se rijetkim prolaznicima u ovo gluho doba noći mogli učiniti luđačkim. Dobro je bilo, ali nije ni prošlo. Ponavlja se i opet će se ponoviti. Počinjem shvaćati što znači sjećati se unaprijed. Osjećam da sam bogat i sa malo para. I onda si lagano usred prazne ulice naglas ponovim: "today is the day!". Pa da! Ovdje i sada se događa taj jebeni život na koji misle kada ti kažu: "get a life!". Nema sutra. Sutra je novo sutra. Današnji dan je sve ikad. Carpe diem. To je to! Izgleda da je bend unatoč svim početnim skepsama na kraju ispunio svoju terapijsko-katarzičnu zadaću. Barem na sebi to vidim.

ognjen bašić // 09/12/2015