Bend s ovakvim višesmislenim imenom 'korumpirani, izopaćeni, nečisti, kvaran... mrtvi tron' zasigurno ne može biti neki šlampavo komercijalizirani metal nafuran na kvazi-žvake i otpatke koji nam se služe preko brojnih lažnih metal, punk i hardcore uvijanja i razmrdavanja, da ih ne nabrajam s područja bivše nam ex-Yu. Deathcore je nakon metalcorea i ekstremnih oblika punka i metala najradikalniji žanr, graniči gotovo s tehnical death metalom i mathcoreom u kome je konciznost, energija i pribranost glazbenika najvažnija. Neupućeni odmah u startu ovakvu glazbu pripisuju nesnosnoj buci, odnosno onome što ne razumiju i potpuno ih shvaćam jer iziskuje poznavanje teritorija, štimunga i osnovnih parametara brutalnog hardcore izraza. Kad sam na nekoj platformi ovih dana ugledao primamljiv i meni redovito zanimljiv pojam destinacije Slovenija, a uz to je stajalo deathcore, poviknuo sam 'u, mamicu ti tvoju, to se odmah mora čuti'. Slovenci deathcore? Iznenadio sam se čim sam poslušao kako mi je ranije ovaj bend ovakvog kova promaknuo ispod radara... Osnovani su 2012. u Slovenskoj Bistrici, gradiću od nekih 7000 stanovnika između Maribora i Celja, imali su promjene članstva, momentalno su u postavi Sandi Šumandl (vokal), Jan Lovrenčič i Iztok Hladen (gitare), Mihael Jelenko (bas) i Žiga Pristovnik (bubnjevi), a do sada su uz ovaj debi album realizirali po 2 EP i 3 singl izdanja u periodu od 2014. do 2018. Malo je teže povjerovati da je ovakav album objavljen, za sad, kao d.i.y. izdanje jer kad se sažme, vraški je tehnički, stilski, svirački i ideološki napumpan najmodernijim figurama i produkcijskim finesama kao da je proizvod švedskih ili američkih maestra ovakvog kalibra. Jedini stranac u svemu ovome je mastering Acle Kahneya, gitariste i vođe čuvenih engleskih Tesseract koji su glavni tvorci djenta. A kako su ovi fantje došli do njega, nisam upućen, no da je posao obavljen na svjetskom nivou to dokazuje ovaj moćan, nadnaravno moderan album.



Bend se za ovu prigodu nakrcao kojekakvim orkestracijama, elektronikom i lajt-motivima da je ponekad teško razabrati igraju li neka melodična staccata gitare ili synthovi, ili su pak produkcijsko čudo sampliranja, a osorni Šumandlov vokal nezemaljski growla poput najopakije zvijeri poprilično dugačke tekstove o brojnim devijacijama isprepletenih (anti)religijskim, psihološkim, nadrealnim, iracionalnim, ali i sofisticirano društvenih kritika modernom ustrojstvu pri čemu su metaforički sukobljeni demoni sa svecima, legende s kaosom, egzistencija s prokletstvom... Bubnjevi su još jedno čudo u kome se Žiga vraški naradio s palicama i nogama, a vjerojatno su neki djelovi potpomognuti i elektronskim dodacima jer je također malo teže povjerovati i tu činjenicu ovakve perfekcije i brzinske virtuoznosti. Ali ništa zato. Konciznost ovakve vrste mora i treba biti napucana svime i svačime.

Specifičnost samog izraza su im neurotični breakovi s mnogim izmjenama, kako ritmova, tako i gitarskih performansa u čemu nema mnogo 'tipičnog' od death-metala: ni riffova, ni uobičajenih 'catchy' solaža, ali bome niti od klasičnog deathcorea, no sve je to zajedno s veoma melodičnim glazbenim paravanom punim psihodeličnih egzibicija, pa i eksperimenata uklopljeno u vraški sabijenu, moćnu, agresivnu i ekstremno tešku mašineriju. Izuzme li se instrumentalni elektronsko-samplirani uvodnik "Inauguration" epskog karaktera, gotovo da na ovih 37 minuta albuma nema nekog duljeg predaha (osim u prvih 30 sekundi skladbe "Interfernal suffering" koja do prve minute ima više black nego li death elemenata, te cirka jednu minutu u "Valliance" s atmosferično-psihodeličnom središnjicom), ali se povremeno osjećaju ti elektronski dodaci s nevjerojatnim urlicima u prvoj konkretnoj "Fall of the divine" s gostom Rok Rupnikom, frontmenom Within Destruction iz Jesenica. Kroz sve pjesme našiban je abnormalan adrenalin s tehnički ušminkanim zvukom rešetanja brutalne agresije, vrlo slično spomenutim Jeseničanima s odličnog albuma "Deathwish" (2018), vole dramatično iznjedriti neočekivane aranžmanske preokrete poput spomenute "Interfernal suffering" s pozadinskom laid-back melodijom i atmosferom, nafilati orkestracije u "Herr Whyze Koening" pojačavši ih tremolima i čudnovatim neo-classical dijagonalama, ma teško mi je za prepoznati - da li su gitara ili synthovi/ elektronika, ali sjajno je uređeno. Kako album odmiče, energija nimalo ne opada - "A king, desecrated" s groove elementima, "The unmaker" (snimljen i spot), te završna "The serpent Sion" (na nekoliko trenutaka 'lakša') još su i najuspjeliji vrhunci puni virtuoznosti čekičarskog gabbera zakucavanja glave u pod i tehničke floskule što se sve može realizirati kad bend ima snage, ideje, dakako mladosti i želje. Nekakav očekivani 'izvod/ izhod/ izlaz' ovdje ne postoji, a i zašto bi? Tek su počeli i nije im vrijeme da već na prvom albumu gnjave s 'outro' forama.

Odlično su obavili zadatak debija, slobodno ću reći genijalno za naše ex-Yu nesposobnosti mnogih teških, tvrdih i 'core' izdanja koja gravitiraju ka inozemnom tržištu. Uklopili su sadržajno frekventnu i aktualnu, podužu lirsku demonstraciju kritičkog razmišljanja na engleskom jeziku, najmoderniji brutalni stil ovakve vrste, nikome se ne priklanjaju, ne gledaju retrospektivno već naprijed u budućnost, prihodnost, future i vlastitu egzistenciju benda od kojeg bi mogli napraviti vrlo uspješnu i plodnu kreativnu karijeru. Imaju sjajne ekstremne pjesme, sjajnu modernu strategiju odličnih stilskih transžanrovskih mutacija i fantastičan debi album kojeg odmah stavljam na no.1 za 2019. godinu što se tiče ex-Yu izdanja.

Naslovi: 1.Inauguration, 2.Fall of the divine (feat. Rok Rupnik), 3.(I'm) mortal, 4.Curse the deceased, 5.Interfernal suffering, 6.Herr Whyze Koening, 7.Valliance, 8.A king, desecrated, 9.The unmaker, 10.The serpent Sion

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 25/04/2019