Nisam baš najsigurniji što su ovi vrsni fantje iz Jesenica ovaj puta zapravo napravili nakon velebnog paklenog albuma "Deathwish" (2018) koji se pronašao na listi 500 najboljih heavy albuma svih vremena po web stranici www.metalkingdom.net (no. 384), te koliko mi se čini, prvi je slovenski, a i općenito album s područja bivše Jugoslavije da je svoje mjesto dobio u uglednom društvu Iron Maiden, Judas Priest, Metallice, Black Sabbath, Megadeth, Dream Theater, Slayer, Opeth, Mayhem, Darkthrone, RATM, Alcest, Morbid Angel, Behemotha, Kreator, Cradle Of Filth, Nile, Tool, Pantere, In Flames, Napalm Death, Converge, Stratovarius, Sigh, Sepulture, System Of A Down, Carcass, Slipknot, Deathspell Omege... jer, nakon onakvog uragana kome sam dao odličnu 8/10 ocjenu valja očitovati i neke devijacije, ako ne i specifične kamuflaže zbog isprobane formule. Ali toga ovdje nema i zapravo, to je jedan od koherentnijih elemenata ovih 40 minuta da nisu ponovili 'grešku' nakon velebno uspješnog albuma s kojim su se otisnuli i na američku turneju. Uz to, pokrenuli su i vlastitu etiketu Ultra Heavy Records što je također pozitivna stavka poslovanja, s albuma objavili čak 5, manje-više zgodno animiranih video spotova na youtube ("Alone", "Sakura", "Hate me", "B4NGB4NG!!", "No way out"), no tu je nekako i konac dobrih faktora. Kao prvo, osobno me smeta kod ovako agresivnog deathcore benda upotreba programiranih ritmova za koje se ne može točno odrediti što je bobnar Luka Vezzosi odalamio palicama, a što je točan elektronski uradak mada mnogo toga ovdje miriše baš na čistu kibernetičku opciju. Nadalje, manjkaju one efektne gitarsko-vokalne scratch vragolije koje se pojave tek tu i tamo (zbilja nemam pojma kako su ih na čuvenom "Deathwish" realizirali), a k tome i energija se smanjila za skoro 50% jer je veliki dio materijala uronjen u trap/ hip-hop i očito je ovaj puta, ako ne kompletan, onda barem dobar dio albuma orijentiran za osvajanje tržišta Dalekog istoka - Japana, Kine i Koreje, elem zemalja s najučinkovitijim youtube posjetima gdje teen bendovi imaju po nekoliko milijardica pregleda. Pa, ako se na takvom tržištu uspije, onda fučkaš Ameriku, a to su ovi fantje zelo všeč ukapirali. In boljše od horvaških ali srpskih in bosanskih izvajalcev. Kapa dolje! = kapo dol! Naklon do tal.



Na albumu gostuje i zavidna armada uistinu alternativnih imena: Ryo Kinoshita frontmen japanskog metalcore/ deathcore benda Crystal Lake, zatim šašavi crni američki lo-fi reper Bill $Aber s ovnovim rogovima (pravo ime James McClary) iz Buffala (znan po bolesno - perverznom hitu "Creepin N Lurkin" u stilu naših Krankšvester, ali nitko od njih se ne vrti po našim konzervativnim radio programima), pa također crni deathcore reper u usponu Kamiyada+, mladi japanski hipster trap/ hip-hoper TYOSiN, te teško za povjerovati, istetovirani Jason Richardson, od 2018. gitarist All That Remains, prvo samo za njihove žive svirke, a od 2019. je postao i aktivan član, ajde, možda se metalcoreaši iz Springfielda i poprave u lirskom izrazu, ali čisto sumnjam. I tu sad opet počinju komercijalni kompromisi, mada skoro pa nitko od svih nije mainstream, ah, All That Remains su toliko bijedni u tekstualnom aspektu da o tome ne vrijedi pričati kao niti o tekstovima Parnog Valjka, ali, kaj sad, ljudi slušaju i vole, a kad dođeš iz jednog takvog velikog benda koji je prodao barem milion albuma širom svijeta (a i Valjak je najmanje milijunček albuma sigurno prodao, ako ne i više, ja imam barem 7-8 njihovih ploča od kojih mi jedino "Gradske priče", 1979. i "Vruće igre", 1980. predstavljaju solidan rad sa zgodnim, učinkovitim pjesmama što ih mogu i dan-danas poslušati). Within Destruction su s ovim albumom otišli u čistu šprancu kreativnog mainstreama koji skoro pa više i nije taj deathcore s "Deathwish". Pretjerano bi bilo reći da su se 'sjebali', ali omekšali su se vjerojatno ponukani velikim uspjehom da mogu još više. I sigurno jest da mogu jer su mladi i vole eksperimentirati slobodnim šaranjima što se sve u žanr može uplesti, ali jebemu miša, puno toga ovdje sugerira da je za nekog drugog ili trećeg, no ne za mene koji je "Deathwish" progutao otprve i doslovce pao na stražnjicu. Pjesme su po običaju kompleksnijih formata u vrlo kratkim, uobičajenim 'pop' formatima do maksimalno 4 minute u kojima je nakrcano svega i svačega, uglavnom novog šliha pop elektronike koji meni nikako ne sjeda, ali to nije presudno. Neposredno prije preslušavanja ovog, morati ću priznati, odlično urađenog albuma, slušao sam novi album Black Eyed Peas pitajući se kome takva glazba nešto predstavlja s dva-tri minimalistička tona u repeticiji i nevjerojatno blesavim tekstovima za seljačine iz široke amero-hispano otadžbine, a mjuza se referira i na naše turbo-folk narodnjake, seljake koji ništ ne kuže i radije će otići na novi koncert Dubioze Kolektiv s kojime će sakriti onu svoju narodnjačku poantu, koja, zna se, još od vajkada, obožavatelj narodnjaka i komercijalne glazbe nikad nije htio biti direktan kad si ga pitao 'šta slušaš' jer bi ispao seljačina. Obično je odgovarao 'slušam disco', 'alternativu', 'techno', 'hip-hop', sad zadnjih godina i 'trap' i Brkove s Božom Horvatom, a sve je to biznis što su Within Destruction jako dobro shvatili i odpihnuli svoju deželu i našu dragu ex-Yu na čemu im nitko ne može zamjeriti da Zoran Predin uistinu nema sluha i ne zna pjevati, ali žene ga vole kao i Franu Lasića i Milana Mladenovića i Billy Idola. I ne daj Bože da u takvoj prisutnosti kažeš nešto loše o njima kao i o Glenn Danzigu koji, pak ima sjajan vokal, ali nikakve iole važne pjesme, te se oprobao i kao režiser preglamuroznog horrora "Verotika" (nazvan po njegovoj diskografskoj etiketi). Danas dok slušaš The Beatles ili The Rolling Stones ili Elvisa... em kaj su tekstovi tak blesavi i nedirektni, okolišaju s ničime važnim, a mjuza je fakat, prošlo stoljeće drndanje bezbijednog rock and rolla koji je spao na Covid-19 zabavu za radio programe, no i dalje ima itekako zainteresirane publike za starudiju na čemu osobito dobro prolaze oni koji se za niti jednu opciju nikad nisu deklarirali, nego su svakoj promijeni u društvu išli u 'dlaku'. A to nije umjetnost, niti svjetonazor, to je tamo nekakva Daleka Obala, Gibboni i Otto Pestner. Da ne grem dalje...



Gromovite okuke, gitarski zavijutci, ishoblane programirane sekvence, obilje elektronike i pomanjkanje onog 'svinjskog' roktanja, te sve manje deathcorea učinile su da album naizgled pretražuje nova područja izražavanja što i jest djelomice točno jer sam naziv "Yōkai" na japanskom predstavlja izraz za gomilu nadnaravnih čudovišta iz japanskog folklora poput duhova, utvara, demona i sličnih fantomskih pojava. Također se i sama fabula, poput sjajnog prethodnika kotrlja u SF pravcu s očitim japanskim scenarijem kao preuzetim iz vrlo duhovitih horrora, pa i crtića što jasno ukazuje da se momci itekako znaju zajebavati i pri tome, barem s ove strane planete, (p)os(r)tati originalni. U 40 minuta prikazanog materijala prvo dočeka mračni uvod "Yomi" poput nekog Linkin Park elektronskog firulanja, a onda odmah naslovna "Yōkai (feat. Ryo Kinoshita)" koja već samom produkcijskom slikom dočarava da se "Deathwish" ovdje ne može očekivati. Frontmen Rok Rupnik i dalje ima onaj prepoznatljiv gnjilavo-slinavi growl, gitare i energija su još koliko-toliko u optimalno snažnoj funkciji, ali definitivno kako se stvari gibaju nadalje, to više nije to. "Harakiri (feat. Bill $Aber)" melje na adekvatan način tromijim tempom i $Aberovim potmulim repanjem, a kako album odmiče, stvara se dojam da bend sve više teži nekakvim nintendo efektima, osobito u temama "No way out", "Malevolent" (jedna od rijetkih sa 'svinjskim roktanjima') i najkraćoj "No mercy" (2.18) inkorporirajući svoj raniji zvuk i stil u dopadljivost kibernetičkog na uštrb sirove, inače perfektno usklađene sviračke fleksibilnosti. Kad se dođe do sedme pjesme "Alone", tu stvari postaju daleko jasnije; odstupa se od deathcorea i ulazi u nu-metal s uglavnom 4/4 ritmom, vrlo pogodnim za čagicu, a to sve podsjeća na kombinaciju provjerene formule Mashroomhead-Korn-Slipknot što im u ovakvom trenutku može jako dobro doći, dok je ostatak albuma iz pjesme u pjesmu sve blaži i blaži, slobodno bih rekao više trap-metal nego li onaj njihov izvornik po kome su i postali čuveni širom svijeta, ali ima nekih vrlih pjesama s orkanskim arijama poput "Backstab" (ustvari najviše podsjeća na nintendo-metal) ili komandnog refundiranja ovog uistinu novog stila u ponajboljoj "B4NGB4NG!! (feat. TYOSiN & Kamiyada+)" gdje su potpuno izbrisane granice između metala, trapa, hip-hopa, trip-hopa, nu-metala u svega 3 minute i 19 sekundi vrsno realizirane inovacije, mada bi se otprve dojmilo da je ovo najslabija i najbezveznija pjesma, ali nije tako.

Ustvari, kako god osobno bio razočaran s prelaskom na ovakvu striktno ciljanu fuziju onog prepoznatljivog s njihovih ranijih radova i spomenutih friških žanrovskih 'pop' dodataka, ne mogu ostati pasivan u aspektu da uistinu nisu ponudili zaista novo i neočekivano stilsko šamaranje, pa čak i da su ovime radom otvorili i jedan novi stil u metalu. Ako Poppy može raditi elektronski pop-metalčić, neki hrabriji metalcoreaši zagazili u 'nu' i glam, a i elektronske figure, zašto ovakav urnebesni deathcore ne bi smekšao jer ima ozbiljne komercijalne nakane? A uz to i čudesno morbidnu fabulu japanske mitologije uvijene u futurističko-distopijski SF scenarij. Jer, tržište je ovdje glavni motiv; njemu treba dati svježe robe i s pravom se ne obazirati na dobacivanja da ovakav Within Destruction nije više moćan kao prije.

Naslovi: 1.Yomi, 2.Yōkai (feat. Ryo Kinoshita), 3.Harakiri (feat. Bill $Aber), 4.No way out, 5.Malevolent, 6.Kings of darkness, 7.Alone, 8.Hate me, 9.Backstab, 10.No mercy, 11.B4NGB4NG!! (feat. TYOSiN & Kamiyada+), 12.Sakura (feat. Jason Richardson), 13.Tokoyo-No-Kuni

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/09/2020