Na svojem četvrtom albumu John Grant je uspio objediniti sve svoje dosadašnje faze, od onih čudnih do normalnih i uspio snimiti najbolji album dosad. Ako je to uopće moguće nakon John Grant and the BBC Philharmonic Orchestra : Live in Concert ili "The Ugly People Vs. The Beautiful People" THE CZARS-a. Tako Metamorphosis, kojom započinje album, upravo svojom kompleksnošću čini sublimaciju svih njegovih faza.

Ponajbolja pjesma na albumu, ujedno i naslovna, Love is Magic predivna je balada koja staje uz bok pjesmama kao što su Marz ili Drug. Nakon nje, Tempest, ulazi u moju posebnu ladicu "Grlom u jagode" u koju idu sve pjesme koje me svojom atmosferom podsjete na naslovnu temu iz te legendarne serije. Jedna od njih je i Show me the Way u izvedbi Dinosaur Jr. Ne znam objasniti to.



Ovaj tercet pjesama čini jedno od ponajboljih otvaranja u posljednje vrijeme. Trio u nastavku albuma nudi onu čudniju stranu Grantove muzike, pa čak i podsjećanje na ovogodišnji Mr. Dynamite gdje se pod imenom CREEP SHOW udružio sa članovima grupe Wrangler. Jedan od njih, Ben Benge Edwards, sudjelovao je i na ovom albumu, što se posebno čuje na Preppy Boy.

S druge strane poveznicu sa prvim albumom daju Paul Alexander i Joey McClellan iz Midlake, a u pratećem bendu je i Scott Lee, koji zajedno s Joeyom svira i u supergrupi BNQT. Tom smjeru pripada zadnji dio albuma, koji počinje s Is he Strange i završava s Touch and Go. Textualno se na ovome albumu Grant potpuno otvorio i bez začkoljica priča o problemima koji ga muče, što ponekad moe biti bolno direktno, no očito je jedino tako moguće pogoditi u srž problema, sviđalo se to nama ili ne.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 03/11/2018