Nemogu riječima opisati koliko mi je falio glas Johna Granta, svih ovih godina. Naime, "smrt" njegovog matičnog benda The Czars, nedugo nakon njihovog albuma "prognozerskog" naziva "Goodbye" (2004), prouzročila je dosta štete u mojem glazbenom vegetativnom sustavu. Hranio sam se njihovim starim snimkama i tu i tamo nekom njegovom kolaboracijom s Midlake ili Flaming Lipsima.

Kad sam već skoro odustao pojavila se vijest da će uskoro izaći album na kojem će John odraditi sve vokale, a svirku članovi grupe Midlake, ujedno i njegovi "label-mates-i" s Bella Uniona. Činilo se kao savršena kombinacija. Već TC & Honeybear na otvaranju to su i dokazali. Njegov bariton jednostavno tjera osmijeh na lice, dok se glazbena podloga ne razlikuje previše od one u The Czars. U istom stilu posvetu je dobila i Sigourney Weaver u istoimenoj pjesmi.

Tako je sve do Chicken Bones i Silver Platter Club, koje su ipak bliže izričaju Midlake-a, malo veselije s djelomičnom dixieland podlogom, no opet dovoljno melankolične da se mogu korektno pripisati Grantovom opusu. Ostalo je dalje sve po starom, do posljednje ujedno i naslovne pjesme, na kojoj jednostavno razara.

Stih "You can open up the heavens for me with just one smile" upravo govori o tome kako se slušatelj osjeća slušajući ga kako pjeva.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 26/04/2010

PS: Obavezno slušati: TC & Honeybear, Sigourney Weaver, I wanna go to Marz