Vjerojatno nikada do kraja neću oprostiti Johnu Grantu raspad THE CZARS-a, no sa svakim njegovim solo albumom opraštam mu barem jedan mali dio. Na svom prvom solo albumu "Queen of Denmark" "zaposlio" je drugare s labela, folkere MIDLAKE, što se djelomično i odrazilo na albumu, no to je još uvijek većim dijelom bilo ono što smo dosad znali kao THE CZARS, a sada smo počeli prepoznavati kao John Grant.

Svoj novi album "Pale Green Ghost", snimio je u Reykjaviku pa je logičan potez bio da "zaposli" nekog s Islanda. Odabir je pao na Birgir Þórarinsson (a.k.a. Biggi Veira), elektro maga iz grupe GUS GUS. To se osjeća i na zvuku. Tako bi se štovaocima vinila, ovaj album vrlo lako mogao "servirati" kao "gusgus strana" i "johngrant strana". No, u stvarnosti je cijela priča ispremiješana i čini stvarno zanimljivu cjelinu.

Meni je nekako draže gledati je na svoj način.



Pa krenimo s "gusgus stranom". Iznenađenje je odmah prva pjesma, ujedno i naslovna koja više zvuči kao GUS GUS ft. John Grant nego obratno, ali svojom dramatičnošću ipak odaje snagu Grantovih pjesama. Pri polovici se ubacuju neki čudni elektro synth zvukovi, koji su me podsjetili na novo izdanje DEAD CAN DANCE. Pa eto, pokušajte to percipirati. Blackbelt nastavlja u tom stilu, a svojim "hi-nrg" ritmom vjerojatno bi se mogla ubaciti u neki spot za vježbanje aerobika. S You Don't Have To (Pretend to Care) malo smiruje ritam i sjeća se sretnih dana, za koje na kraju ipak ustvrdi da nisu bili toliko sretni, a sumoran text spašava jedino elektro synth podloga. Kako bi još više pogoršao patnju, na Why Don't You Love Me Anymore, prateće vokale otpjevala mu je Sinead O' Connor, koja je poznata po patničkim pjesmama, a ovo je pjesma koja na neki način ima više doticaja s mračnjaštvom PORTISHEADa nego s GUS GUS, no dobro dođe kao predah. Nakon dvije laganije pjesme, vraćamo se ponovo bržem beatu, nešto kao križanac LCD Soundsystema i "kviskoteke" uz Sensitive New Age Guy, dok Ernest Borgnine zatvara ovu stranu svojim vokoderskim vokalom i još jednom Grantovom pjesmom "na glumce".



"Johngrant stranu" otvara predivna grantovska GMF ("But I am the greatest motherfucker That you're ever gonna meet From the top of my head Down to the tips of the toes on my feet") uz koju si mislim - "jebate kak uspije napisati tak nekaj i otpjevati to takvom lakoćom". A onda dodaje tome "So go ahead and love me while it's still a crime, And don't forget you could be laughing 65 percent more of the time. You could be laughing 65 percent more of the time". Stvarno jako tužna pjesma. No ako ste pomislili da je ovo bila najtužnija pjesma na albumu onda nemojte ni pokušavati slušati It doesn't Matter to Him. John Grant je većinu pjesama napisao nakon što je prošle godine saznao da je HIV pozitivan… "If I think about it, I am successful, as it were. I get to sing for lovely people all over this lovely world. And I am nowhere near as awkward as I was when I was younger. I guess I'm one of those guys who gets better looking as they age" A kako mu se to vraća "It doesn't matter to him. I could be anything, But I could never win his heart again. It doesn't matter to him. He took away my AAA pass. I am invisible to him" Uh! Vietnam bi se mogla lako progurati i na jednu i na drugu stranu, a pošto ih tamo ima više, onda ćemo s njom popuniti "johngrant stranu". I Hate This Town klasična je Grantovska (da ne kažem Czarska) balada s kojom se riječ f*** podiže na dvocifreni broj u albumu, a Glacier će zatvoriti i ovu stranu i cijeli album svojom gracioznošću te klavirsko/gudačkom podlogom.

Sve u svemu John Grant još jednom nije razočarao, nije napustio svoj klasičan izričaj, a opet je donio nešto novo čime će možda privući ponekog novog obožavatelja, a stare sigurno neće izgubiti.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 19/03/2013