Posljednjih godina, Bologna je postala jedno od omiljenih destinacija za koncerte koji nam ne dolaze u blizinu (Ljubljana, Graz...), pa sam tu pogledao povratnički koncert Slowdivea, izvrstan koncert Low, a nekidan i koncert John Granta, po prvi puta u životu.
Karijeru ovog vanserijskog pjevača i textopisca pratim još od njegove karijere u bendu The Czars i vjerojatno nikad neću prežaliti što sam ih otkrio koji mjesec nakon što su svirali u Ljubljani. U međuvremenu je Grant ostao sam u bendu, pa je odlučio napustiti to ime i djelovati pod svojim pravim. Sa The Czars je objavio 5 albuma, a nakon toga isto toliko solo albuma. Pogađate, sve u Bella Union izdanjima. Da počnem sad pisati o njegovoj povezanosti s nekim drugim mojim idolima, "izveo bi Horvija", a to mi nije cilj u ovoj priči.
Uglavnom, kad smo tijekom ljeta otkrili da svira kratku turneju i da nam je najpovoljnije otići u Bolognu, kupili smo karte, rezervirali airbnb i spremno čekali iako nismo znali što očekivati.
Napustio je fazu, što bi reko izvjesni SM "disco madonne", prekinuo s partnerom, nema novi album... moglo je tu ispasti svašta. A svašta je u ovom slučaju najbolje.
Kad se ide u Bolognu, obično se stane u neki shopping, ode u razgledavanje nekog obližnjeg grada, al svakiput se fino pojede u prijestolnici bolonjeza, mortadele i parmezana, ali i "bolonjske deklaracije", po kojoj danas studenti po cijeloj Europi studiraju.
I klub Locomotiv je već poznat otprije. Veličine je naše Močvare, a funkcionira na bazi studentskih iskaznica koje kostaju 8 eura godišnje. To poskupi prvi odlazak, no svaki sljedeći u akademskoj godini je jeftiniji. John Grant je bio najavljen za 21:30, a pozornica na kojoj su bili klavir i njegov poznat sintić sa dinosaurom te još jedan set klavijatura i laptopa, odavali su intimnost ove večeri. Fino popunjen klub dao je naslutiti izvrsnost večeri.
Krenuo je s TC & Honeybear, on na klaviru, a pratioc Chris Pemberton, koji ga prati jos od drugog solo albuma, na već spomenutom setu.
Tijekom večeri, povremeno su mijenjali uloge u ovom "threesome"-u, a Chris je dobro nadomještao i ženske i muske bekvokale koji se pojavljuju u studijskim verzijama pjesama koje su izveli te večeri.

Prošli su sve solo albume s barem po jednom pjesmom, a naglasak je bio na debi albumu "Queen of Denmark" s kojeg su izveli sedam pjesama.
John je bio raspoložen i za priču, pa je uz svaku pjesmu imao i neku anegdotu. Tako je za Grey Tickles, Black Pressure rekao da je naslov nastao od dva pojma. Prvi je islandski za "krizu srednjih godina", a drugi turski za "noćnu moru", pa je slobodan prijevod naslova te pjesme "midlife crises nightmare". Naravno, u originalu puno bolje zvuči.
Uz Sigourney Weaver nabrojao je najbolje mu filmove (uz Aliena 1 i 2, to su Helloween i jos neki), rekao je da se nada da će upoznati "that bitch", jer joj je dosad najbliže bio dok joj je poslužio hranu u nekom njujorškom restoranu gdje je radio. Odsvirao je i jednu novu, Zeitgeist, koja će se naći na novom albumu kojeg upravo snima. Pjesma se čini vrlo sličnom onom što je radio za vrijeme The Czars, pa se nadam da i ostalo ide u tom smjeru. Naravno, tu je bila i Drug od spomenutog mu benda, koju je najavio kao pjesmu uz koju je pomislio da bi nekad mogao pisati i svirati svoje pjesme. Za bis je ostavio Caramel i GMF, rekavši da se brzo vratio natrag da prije završimo i odemo spavati, s obzirom da slijedi radni dan. Razočaran što nije bilo mercha, zaslugom moje suputnice dočepao sam se još jedne njegove koncertne setliste, te plakata, pa slijedi još neko druženje, nadam se. Ostaje žal da nismo mogli ostati još koji dan i za dva dana ga pogledati u Milanu, no i ovo putovanje od nekih satičetrdeset je bilo dovoljno da napuni baterije i čeka drugu priliku.

pedja // 14/11/2023