Možda Alek Novak više neće pod tim imenom objavljivati albume. Možda mu je "Prodao sam se" bio posljednji. A možda i nije. No, svejedno, jer evo u neka dva mjeseca od kolovoza do listopada 2018. pod novim pseudonimom IAN objavio je ni manje, ni više nego čak 15 novih radova, što EP-ija, što albuma, a ovaj "Radovi u toku" mu je prvi u tom nizu. Također je paralelno počeo objavljivati i pod imenom Setanta, no na engleskom jeziku. U nekom globalnom pogledu, ovaj rad kao IAN se ne razlikuje mnogo od prethodnih albuma potpisanih s Alek Novak. Dobro, doduše ovdje nije u prvom planu gitara s kojom je krenuo u kantautorski pohod, no ako se zna njegov razvojni put da je s vremenom počeo koristiti prateće elemente dodavajući programirane ritmove, klavijature, basove i tako svašta nešto, pa se opet vraćao na akustaru tamburu, amplificirani zvuk ili električnu gitaru, IAN ima nešto konkretniji početni pijedestal jer je u osnovici ovdje temelj na 'bendovskom' pristupu s koherentnim relacijama. U infrastrukturi su mu prisutne sve karike klasične postave, no kako je oneman bend, gro toga je sintetičkog porijekla: negdje su basovi živi, negdje synth izvedbe (ili čisti laptop zvuk), ritmovi su odreda programirani, gitare malo ima, pa nema, a tu je i obilje kojekakvih efekata što sve umnogome podsjeća na new-wave produkciju s početka 80-ih kada se sirovi gitaristički post-punk zvuk transformirao u elektronski s naglaskom na synth-pop i cold wave, ali je još uvijek bio u domeni artificijelnosti. Neki od takvih tipičnih izvođača bili su primjerice Tuxedomoon u ranoj fazi, Clock DVA, Grauzione, Borghesia, The B-52's (album "Whammy!"), Du Du A…, a kod svih njih je poveznica bila u ritam mašini, kibernetici, te kompaktnim odnosima analognih i programiranih (ili sampliranih) radnji. Jasno, od izvođača do izvođača, svaki je ponaosob bio drugačiji, no ta osnovna struktura i dizajn bili su približno slični. A ako ćemo u širinu, mnoštvo ex-Yu albuma rocka 80-ih snimljeni su pomoću ritam mašina koje su spretnim produkcijskim štosevima zvučale kao djelo pravog bubnjara jer je to cijeli proces daleko pojednostavljivalo.



Kod IAN-a je naglasak na rockerskiji/ post-punkerski dio kojim je autor izvršio tranziciju sintetike insinuirajući 'živi' bend, no od pjesme do pjesme to mu i nije najbitniji dio jer je po njegovom običaju sve uronjeno u kućni lo-fi profil s manje-više obaveznom gitarom i brojnim improvizacijama. Najvitalniji dio su mu tekstovi u kojima nastavlja svoje vrlo dobro poznato rešetanje satirom, sarkazmom, cinizmom i ironijom po svemu i svačemu, a ovaj puta po gubici su dobili mediji, spikeri, voditelji, muzički urednici, susjedski odnosi, malograđanština, udbaši, kojekakvi kokošari, nacionalisti, obožavatelji narodnjaka, Thompsona, fanovi onoga što smatraju da je nekakva alternativa koja je ionako zatrovana mainstreamom i još brdo svačega filtriranog iz sveopćeg balkanskog medijskog, društveno-socijalnog i političkog paradoksa 21. stoljeća. U ovakvoj beskonačnoj količini opravdane ili neopravdane agresije, banalne trivijalnosti i hrpetine dešavanja iz fokusa aktualnih društvenih problema, IAN je zadržao svoj prepoznatljivi autorski dignitet komentirajući, kritizirajući, ismijavajući, ali i napadajući i poredak i režim hodajući gotovo po rubu precizno prevladavši granicu ružnih iskustava i gabarite cenzure koja danas vrlo rijetko uzima maha, tek onda kada zaokupira plebejsku većinu i dospije zbog nekog izgreda na čelno mjesto aktualnosti. On jednostavno osjeća potrebu za time, ali i odgovornost koja ga u pravom momentu 'prikoči' za neke krajnje avanturističke zahvate.



Zna se, hrabar kakav jeste, čak i poduzetan da izaziva sudbinu, nije mu važno ako i ponekad ispadne smiješan zbog 'nabrzaka' sklepanih pjesama ili zbog svoje tvrdoglave upornosti kojom prolongira očitu neuspješnost, ali više od svega, on se ne prokazuje i ne prodaje kao neka važna ili superiorna persona već kao izuzetno sposoban da zbori o angažiranim temama bez ikakve bojazni od stigmatizacije i možebitnih reakcijskih oluja. Zna baratati s umijećem mogućega, a to je očito iz svake od ovih 18 tema u kojima je njegova osobnost manje bitna unatoč nekim kompromisima zasnovanim na višegodišnjem kantautorskom iskustvu. Odnosno, ova nova faza mogući je novi most ka prevaljivanju novih kreativnih kilometara jer ovo čime se bavi nije atletika ili skok u vis preko 2 metra.

Naslovi: 1. Svakog dana isto sranje na Studiju B, 2. Alo, komšo, bre!, 3. Normalno, 4. Novi dan se mrači, 5. Svi moji snovi umiru u discu, 6.U ritmu srca malog mešetara, 7.Mićko je tvoj ujak, 8.Gvozdeni puk, 9. Direktiva, 10. Alex Brutalis, 11.Druga priča, 12.Električni guslar, 13.Ti si Velvet, 14.Hajde da se svingamo, 15.Ubij me kao na filmu, 16.Taj nisam ja, 17.To je to, 18.Voli ili pusti

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/10/2018