Generalni tematski rakurs naše kompletne lakoglazbene, šlageraške, pop, a djelomice i rock scene je emocija, ljubav i melodramatika. A u tom fahu se i nema što dubokoumno isporučiti osim prividne uzbudljivosti ili nekih zgodnih poetskih štoseva, no kako god, rijetko kome uspijeva da s takvim pristupom ostvari nešto više osim općeprihvaćenog evergreena na dugačke staze kojima raspolaže sveti opus radio urednika zbog kojekakvih ukusa i subjektivnih nazora da je 'to' upravo baš ono što se ujedinjuje pod nekakvu floskulu zajedničkog i univerzalnog, hrvatskog i regionalnog 'bola i radosti'. Malo tko je došao do pozicije da se o takvoj poeziji raspravlja u stručnim i akademskim krugovima kao što to primjerice analiziraju britanski ili američki stručnjaci o svojoj pop kulturi, a uz to, općenito se smatra da pop/rock i pripadajuća komercijalna lirika nije dio, barem ne naše hrvatske ili regionalne književne kulture sve dok je 'struka' i definitivno ne prizna za legitimnu umjetničku tvorevinu kao što se desilo s priznanjem Dylanove poezije za koju je dobio Nobelovu nagradu.



Elem, caka ovog solističkog debi albuma Borisa Štoka, nekoć vođe riječkih bendova Quasarr i Manofon s kojima je realizirao ukupno 5 dugosvirajućih izdanja je komplementarna fokusiranost na ljubavna ushićenja, ekstaze, erotičnost, razlaze i ine melodramatične igre u kojima tijelo, žudnja, želje, ali i neuzvraćene emocije i prohtjevi senzibiliziraju cijelu radnju. Lirika naime govori o tome kako je biti čas žarko napaljen i impresioniran, a potom grubo razočaran i odbijen, te stoga ne donosi ama baš ništa novoga ili drugačije rečenog od standardnog lakoglazbenog leksika naših zabavnjaka i gotovo svih pop izvođača. Možda i pretjerujem, ali od Štoka se barem malo više mogao očekivati neki djelićak angažiranosti i eksplicitnosti s obzirom na ranija lirska ostvarenja koja su tu i tamo pokazivala vještinu retoričkog preispitivanja jedinke u društvenoj sferi, no očito je da se na to nije ciljalo mada je prvi EP "Puls" objavljen 2017. u samo 300 primjeraka s kojeg se ovdje nalazi svih 5 pjesama (izuzev akustične verzije pjesme "Ispod kože") prividno mirisao na odvajanje od stereotipnih poetskih preokupacija. Okey. Zaboravio bih na tekstualni dio koji je ionako nevažan jer je neborben i čisto je u funkciji poluerotske šminkerske manipulacije, a uz to nije niti sofisticiran da bi se u njemu tražila neka dubina. Osnovna karika je glazbeni i stilski izričaj koji je za naše pojmovnike bijednog radio mainstreama i njegove učestalo iste potrošnje jednih te istih pjesama napravljen na zavidnom nivou, ali, k vragu, opet tu nešto ne štima da bi bilo cakum-pakum. Naime, glazba je uronjena upravo u onaj stilski segment koji se danas smatra najadekvatnijim potrošačkim kodeksom zahvaljujući neprestanom oživljavanju legendarne urbane ex-Yu scene kada su tokom 80-ih svi naši iole bolji bendovi i izvođači snimali ploče u Milanu, Njemačkoj, Švedskoj, Švicarskoj i Švedskoj, te donijeli onaj pravi duh tadašnjeg Zapada s produkcijski uglađenim radovima Boe, Aerodroma, Zane, Kazališta, Filma, Bijelog Dugmeta, Idola (LP "Čokolada" je sniman u Londonu) i tako redom..., a uzori su im bili Bowie, Roxy Music, discoidni funk The Clash i - new romantics, kao druga-treća struja new-wavea nakon pub-rocka Elvis Costella, ska/reggae i post-punk formata.

Štok se ovdje poslužio obilatim klišejom igre na čisti zicer: ugodio je sve te nekadašnje prohujale trendove u onaj, očito najisplativiji Bowievski štos albuma "Let's Dance" kad je po prvi puta progovorio i propjevao o 'nevažnim stvarima' koje su mu se tokom 80-ih odbile o glavu i etike new romanticsa taman na razmeđi rocka i popa, a sve je to ustvari standardni bezbrižni dance-rock kojeg se danas u mnogo slučajeva doživljava kao indie-rock poput Arcade Fire, Foals, novijih radova Arctic Monkeys i Franz Ferdinand (i još gomilu toga). A tu veliku ulogu igra komunikacija s elektronskim figurama i kombinacijama programirane ritmike, te analognih zvukova što sve skupa djeluje na razmeđi Simple Minds albuma "New Gold Dream '81'82'83'84", Ultravox "Vienna", Japan "Quiet Life", Roxy Music "Flesh & Blood", Duran Duran "Rio", te prvog albuma A Flock Of Seagulls. No, opet je ovdje stvar puno banalnija. Sve su to bili bendovi od 5 članova koji su odreda imali svoje fantastične finese: neki sjajne producente koji su im ispeglali zvuk, neki odlične glazbenike poput Mick Karna, Phil Manzanere i Billy Currie-a (električna violina), neki veličanstvene pjevače Sylviana, Ferryja i Jim Kerra, neki sjajne ispolitizirane socio-političke punkerske tekstove, a neki nisu imali ama baš ništa specijalnog u talentu, ali su imali vraški primamljiv image mondenih playboya iz otmjenih kockarnica i velike hitove što su palili otprve. Cilj new romanticsa nije bio zaključen premda je bio označen kao hibrid rocka, ali značaj svakog novog pravca bio je ostaviti poseban, drugačiji dojam i biti avangardan. Sjećam se, jednom su ćelavog Sal Soloa, preteče darkera i ogromne zvijezde iz Classics Nouveaux pitali novinari iz magazina Džuboks i Rock (čak je i Ante Batinović s njime imao interview za "Rock ekspres" 1981.) u koji fah spada ta muzika koju sviraju. Rekao je, dakako pretenciozno 'još nije izmišljen taj žanr koji mi sviramo. Mi smo prvi'. A jesu bili, mož' si misliti...



Prijenos tog duha kasnih 70-ih i početka 80-ih u današnjicu hrvatske pop glazbe je očigledan. Više od polovice ovih pjesama neprestano miriše na spomenuito razdoblje, dakako s ogromnim zakašnjenjem (uostalom Boa je 1981/82 već sve to pionirski na svjetskom nivou odradila u kurentnom periodu s debijem i drugim albumom "Ritam strasti"). Evo, uvodna "Tebi (Fragmenti)" oživljava Ultravox insinuacijama na gudače s klavirskom potkom i snažnim dance-rock formatom, naslovna "Ispod kože" ima Roxy Music/ Japan konotacije kad je još u postavi bio gitarist Rob Dean, "Kao mi" je pak tipična A Flock Of Seagulls stvarčina (ali samo s prvog albuma) u kojoj je bas melodično naglašen klasičnim post-punkerskim trzajem Peter Hooka (tad su se svi manje potkovani basisti furali na njegovu šablonu), laganija "Dodiri" opet ima jasne konotacije elegičnijih Simple Minds s "New Gold Dream" (bliske pjesme su "Someone, somewhere in summertime", "Glittering prize" i "Colours fly and Catherine wheel"), "Baby baby" ponovno ima odjek new-romantics/ dance-rocka Ultravox s Midge Ure-om i basom Chris Crossa, a ne zaboravite da je tu bio još jedan frakcijski bend Visage, te vrlo slični, nekoć enormno popularni u Jugi, spomenuti Classics Nouveaux (ak' do sad niste poslušali album "Night People", 1981., vrijeme je). Nadalje, "Ostani" je još jedna dance-rock stvar poput nedorađenih Roxy Music koji bi to puno bolje riješili sa sviračkim sposobnostima Phil Manzanere i duhačkim intervencijama Andy McKaye-a, dok "Ruke" pripadaju onoj drugoj, ne baš uspješnoj reinkarnaciji new romanticsa kratkotrajno nazvanog 'romo' u prvoj polovici 90-ih kad su Duran Duran imali uspješnice "Come undone" i "Oridinary world" sa čime se pokušavao ponovno prizvati taj duh na račun opozicije grungea i brit-popa. Tek malo jače odriješitiji gitarski riff u "Jeka" s kombinacijom klavira i prozaičnih atmosfera dovlače Visage emotivnost pokojnog Steve Strangea (umro 12.II 2015.), a posljednje dvije skladbe pečate ovo djelo posebnim atributima. "Ove misli" u konstantno jednoličnom new romantics raspoloženju demo predložaka Ultravox kakve su radili na probama od 1980. do 1987. uvaljane su u duet s Yayom koja samo suhoparno prati u akordu i registrima, istina vrlo upečatljiv Štokov vokal koji varira između Urbana, Massima i Bowiea, a posljednja "Pogledaj" je jedina pjesma za koju sam spreman reći da je istinska majstorija i jedina je hrabro urađena ne potencirajući šablonsku hitoidnost: razvučena je na gotovo 8 minuta. Odmah se uviđa ogroman raskorak ka progressive fragmentima sa saksofonom, razgranatim bubnjarskim jazzy tempom Janka Novoselića i bogatim klavijaturističkim koloritom Tonija Starešinića koji se, uzgred nije niti trebao nešto osobito potruditi na glavnu podlogu da izvodi neke specijalne bravure osim minimalističkih klavirskih repeticija. Nisam namjerno spomenuo obradu Denis & Denis "Voli me još ovu noć", jednu od najpatetičnijih pjesama koja bi samo zbog velike reputacije Damira Tolje i Marine Perazić mogla ponovno zaživjeti svoj radijski ciklus obnavljanja spomenute evergreen veličine. U principu, najlošija je ovdje, ali je zato pravi pop hit za budućnost po kojoj bi se ovaj solo Štoka i mogao pamtiti na relaciji hrvatski komercijalni radio program - hrvatski/ regionalni prosječni slušatelj s poznavanjem 5 omiljenih stranih i inozemnih izvođača koje čak niti ne zna nabrojiti, a za to mu treba najmanje 10 minuta da ih se prisjeti.

Konkretno, ovo nimalo nije loše urađen album. Profesionalno je ciljan i strukiran, baždaren da sjedne tamo gdje je poveznica najtananija u raskoraku između art/indie-rocka i emotivne suosjećajnosti u kojoj se svatko nađe snagom upečatljivog Štokovog vokala, ali u principu, sve ove pjesme su toliko banalne kao i Bowieve s najbezazlenijeg "Never Let Me Down" albuma. Da je ovo objavljeno tamo negdje 1981-1984, bila bi možda čak i dobra ploča zbog kurentno postavljene glazbe i odličnog vokala, ali danas u 21. stoljeću, ovo je samo dobro za one koji su zakasnili na new romantics koji je, usput, imao i mnogo angažiranih, pa i dubokoumnih pjesama.

Naslovi: 1.Tebi (Fragmenti), 2.Ispod kože, 3.Kao mi, 4.Dodiri, 5.Tišina, 6.Baby baby, 7.Ostani, 8.Voli me još ovu noć, 9.Ruke, 10.Jeka, 11.Ove misli (feat. Yaya), 12.Pogledaj (feat. Chui)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 12/10/2018