Zakašnjela recenzija ovog drugog albuma Lili Gee nije potpisnikov feler. CD je pristigao brže-bolje s gotovo godinu dana odmaka od njegove realizacije u moje ruke i, tja, što sad… Baš i nisam siguran jel' još uvijek aktualan, no, što je - tu je. Za razliku od simpatičnog debija "Predigra" (2019) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=29496 gdje se stilski isprobavalo i tražilo ono 'nešto' probojno i strateški općenito formulirano kroz višeslojnu univerzalnost popa i rocka s ponekim tematskim polu-angažiranim sociološkim izbojcima što su mu davali dio ozbiljnog rockerskog konteksta, prijeko potrebnog u katalogu hrvatskog zabavnoestradnog kiča masovnog neukusa, ovdje je vodeći autorski tandem Lidija Graovac i Miro Odak pribjegao liniji manjeg otpora - oportunizmu s pristojnim mainstream aditivima. Ne treba sad ucviljeno katalizirati što je izgubljena ta prgavija i naoko ozbiljnija sekundarnost jer je za očekivati bilo nakon nekoliko početnih hitova da će kad-tad u njihova jedra zapuhati zov osvajanja vrlih destinacija uspješnosti - vrhova top ljestvica što im se konačno i desilo osvajanjem no.1 na listi Drugog programa Radio Zagreba baladičnim psihodeličnim singlom "Skidam se" ispred Vanne, Mie Dimšić, Daleke Obale, Kim Version, Alena Vitasovića, Silente, Crvene Jabuke, Luke Nižetića i Tonyja Cetinskog sasvim sigurno pokazavši adekvatan klišej za naredne poduhvate. Jer, uočavalo se da imaju arsenal što ne bi smio biti čudo jednog hita i nekolicine slučajnih polu-uspješnica utopljenih u instant potrošnju. U takvom predvidljivom, antipacijskom procesu lirika se striktno okrenula u kompletnu erotsku senzualnost izmjenjujući melodramatiku i emocije priklonivši se svjetlijoj strani femme fatale kao definitivne pobjednice unatoč povremenim turbulencijama stvarajući pikantne atmosfere i raspoloženja.



Pa se onda pjesme jedino daju evidentirati kroz stilske igre počevši od nekoliko simpatičnih rokerica poput uvodne "Crveno i crno" s osjetnom dozom 'indie' elana i možebitnom poredbom s rockerskom fazom Lollobrigide, a i Katy Perry (niti Gretta nije daleko), no unatoč drskom naslovu nema veze sa Stendhalovim remek-djelom nego s metaforama na ruletu, pa razigranom "Lutka" koja još ima ponešto od ranih melodičnih R.E.M. i The Byrds, pa i The Smiths, zatim iznenađujući disco-funk rock "Nestajem" ko' da je iznikao iz nekog new-wave sessiona The Blondie s konca 70-ih i početka 80-ih, a tu još valja dodati i još jedan neočekivani funk-rock "Duga" pod primjetnim utjecajima RHCP iz friškije faze i ponajbolji komad "Aндроид 2" na ruskom odvaljen u modernom elektronskom šlihu sa synthovima gdje ih je kao bend možda malo teže očekivati, ali nikad se ne zna.



Drugi par rukava su, evo kako se vidi i čuje, moguće najave njihove tranzicije ka klasičnom mainstream bendu s potenciranim baladama i lakoglazbenim vedetama za moguće evergreene u kojima prednjače dvije potentne teme stavljene na sam konac - akustični blues "Samo zima" i klavirska "Ima netko" po standardima domaćih zabavnjaka za festivale i uobičajene radio programe bezgrešnih pogodaka na čiste zicere od kojih nikome neće poskočiti kardiogram zbog nekih nepredviđenih napadaja entuzijazma kakvi se povremeno još tu i tamo osjete u onome ranije navedenom dijelu dijelu repertoara. Osjećaj da se približavaju Srebrnim Krilima, Borisu Novkoviću, Parnom Valjku i još latentnijem sloju nepogrešivog mainstreama uperenog na najšire mase sve je jači i izraženiji, ali još uvijek na dovoljno kvalitetnoj autorskoj razini legitimnog izraza što ne pokazuje elementarno skretanje u najpliće i najprozirnije trivijalnosti.

Naslovi: 1.Crveno i crno, 2.Lutka, 3.Nestajem, 4.Skidam se, 5.Sunce, 6.Noć, 7.Duga, 8.Aндроид 2, 9.Vlaška, 10.Zima, 11.Ima netko

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 16/10/2022