Promjene koje su došle s dolaskom novog frontmena Adama Clemansa na prethodnom EP-iju "The Apothic Gloom" (2016) bitno su se odrazile na (ne)raspoloženje starih fanova, no kako su kao bend neprestano oscilirali od izdanja do izdanja i sa starim vokalistom Chance Garnetteom, ovaj njihov novi, šesti album u petnaestogodišnjoj karijeri ponovno pokazuje vrlo slične osobine, ali i neke napredne karakteristike ka bitnom poboljšanju. Prije svega, tu je bitna priprema Clemensa koji se kroz protekle dvije godine pošteno isklesao u vokalu. Ponovno je to Rob Halfordovski ciktavi i upečatljiv vriskajući tenor prateći akorde u tančine, te nekoliko odličnih pjesama u ekstremno žestokom izdanju, a treća, ništa manje bitna stvar jest konceptualna fabula izvađena iz bogate mašte tekstopisaca kao da su se u krajnjem slučaju pripremali za neki film o mitovima i legendama na temu Konana, Karl Vikinga, Ratnice Junone ili Crvene Sonje. Legenda o mračnim silama se budi nakon stoljetnog sna (nacizam), a glavni junak se mora oduprijeti njihovim eminencijama kako bi spasio svijet od propasti. Samo uz njegovu pribranost prosvijećuje zemlje kršćanstvom po kojima, no on istovremeno nosi i budizam koji mu prigušuje um od ludila. Dolazeći na zeleni proplanak nalazi se u kompromisu hoće li njegova sveta misija biti samo beskorisna glupost herojskog čina za ništa, no kako se optimizam počinje pretvarati u beznadežnost nad silama zla, junak je svijestan da mora doći do okrutnog hrama Sunca (Bijele kuće) prije nego što zemlju proguta mrak (Trumpova politika). Blistavo svjetlo blijedi, nebo je sve tmurnije nagoviještavajući tešku sudbinu propasti da će ubrzo zavladati konstantna tama i abnormalan užas, no junak sve to zanemaruje, te duboko u tvrđavi svojom moralnom čistoćom i iskonskim porivom osloboditelja savladava čudovišta unatoč njihovim nadnaravnim snagama i moćima. Zabija ih u zemlju posljednjim atomoma snage; ona su i dalje živa, ali nemaju više autoritet; sprašena su pod bedeme hrama (tvrđave) da čekaju ponovno stotinu godina na svoje novo uskrsnuće.



Priča je van svake sumnje idealna za filmski scenarij nadahnut fantazmagoričkim metaforama na današnje stvarno stanje u Americi i svijetu. Uočava se da je bend mnogo radio na poboljšanju libreta od pjesme do pjesme uobličivši ga u uzbudljiv mračni komentar na nivou vrsnog SF/mitološkog pripovjedača i da su ostvarli najbolji i najkreativniji domet karijere u tom pogledu. A sad, glazba je malo drukčija i škakljivija tema. Pola pjesama jedva da može zadovoljiti one njihove stare gabarite ekstremno žestokih proporcija kratkih pjesama od po 3 minute u kojima su znali napraviti takav kaos da se niti sami nisu mogli u njemu snaći (kao na albumu "Forever Abomination", 2011.), no to je opet stvar za sebe jer tako nalaže fabula. Uvodna "Fen of shadows" od čak 8 minuta počinje dugotrajnom gitarskom disonantnom melodijom nalik na simfoniju gudača, bubnjar Dustin Boltjes koji je netom nakon snimanja napustio bend odradio je pošteni blastbeat (novim je za potrebu turneje postao Jon 'The Charn' Rice iz Job For A Cowboy, a inače je između ostalih radio s Austrian Death Machine i Behemoth), a sama kompozicija kao rijetko do sada pokazuje konkretne progressive-gothic manire s osrednje snažnim tempovima što je jedna od osnovnih karakteristika čitavog albuma. Već po toj prvoj pjesmi se stari fanovi mogu osjetiti prilično nezadovoljnim ovakvim skretanjem u kompleksni teritorij mada, prisjetimo se, već su na albumu "Breathing The Fire" (2009) počeli pokazivati crossover manire dodavanjem r'n'r/hardcore-punk/industriala i indie-rocka eksperimentirajući sa stilizacijama. No, okey, "When paradise fades" donekle prati onaj stari thrash/death štimung kao i naredne "Temple of the sun", naslovna "Devouring radiant light" u umjerenom tempu koji više nalikuje na hard-rock u prve 3 minute i također umjerena "The luminous sky", te pretposljedna, najkraća "Carnarium eternal" i završni galop "Sacred soul", ali u svakoj od njih se itekako osjeća sasvim drugačiji tehničko-ritmički senzibilitet i gitarski tremani Nate "N8 Feet Under" Garnettea i Scott "Scunty D." Hedricka za koje je najzaslužniji snimatelj Kurt Ballou, čuveni gitarist iz Converge osvježivši im stil s mnogim intrigantnim intervalima kakve do sada nisu prakticirali. Tako u pjesmama ima laganijih staccato dionica, atmosferičnih detalja, malo i mathcore elemenata, poneke solaže, pa čak i višeglasnih arija što dinamički dižu čitavu koncepciju, ono čisto u slušateljski primamljivijem dekoru.



Međutim "The vault" je jedna posve neočekivana staccato laganica od čak 9 minuta potvrđujući da metalci ovakvog kova umiju napraviti sjajne balade (ili nešto blisko tome) kad se zainate, a ovdje je riječ o progressive formatu u kome ima i bržih dijelova, te plesnih tempova s kojima je spojeno 5-6 različitih nivoa sukobljavajući i NWOTBHM, kao i klasičan heavy s nezaobilaznim prepoznatljivim amblemom benda, ali je svakako učinjeno vrlo mnogo na remontu stila korištenjem i rock/ hard-rock finesa. Siguran sam da se ovakav kompleksan sadržaj neće otprve sviđati starim obožavateljima, ali treba im dati šanse.

Da li je ovo dovoljno dobro i kreativno urađeno? Svakako jeste. Napredak je itekako čujan u svim segmentima: sve je kompaktno posloženo na poticajnu agresiju protiv tiranina u bajkovitoj i misticizmom naplavljenoj priči sa sučeljavanjem dramaturškog tijeka borbe dobra i zla. Ovo je stanoviti odjek fiksacije Homerove "Ilijade" u suvremenom svijetu kada su se Grci borili protiv kojekakvih barbara, a Skeletonwitch se bore protiv glavnog neprijatelja današnjice vrativši uvjerenje u pozitivno stajalište na ne više onoliko bijesan i kaotičan način kao prije desetak godina zgrabivši slušatelja za uši da sluša što se nalazi u ovako protestnom, a još uvijek (ponekad) moćnom i nabrušenom albumu koji više ne daje 100% energiju već mnogo medikamenata u prenesenom značenju za tumačenje svih ovih rezona suvremenog svijeta 21. stoljeća.

Naslovi: 1.Fen of shadows, 2.When paradise fades, 3.Temple of the sun, 4.Devouring radiant light, 5.The luminous sky, 6.The vault, 7.Carnarium eternal, 8.Sacred soil

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/10/2018