home > mjuzik > Invocation

kontakt | search |

DEW-SCENTED: Invocation (Metal Blade/ Prosthetic Records, 2010)

Osmi album njemačkih thrashera koji dolaze 27.I 2011. u Močvaru ulijeva povjerenje da će to biti jedan od klupskih metal doživljaja sezone.

Njemački band Dew-Scented pripada najpopularnijem žanru metala, thrashu, a nastali su 1992. u Braunschweigu za vrijeme zlatne epohe njemačkog vala pripadajućih zvijezda poput Kreator, Sodom, Tankard, Grinder, Mekong Delta, Living Death, Holy Moses... Ime su uzeli po jednoj od novela Edgar Allan Poe-a, te se uz njihov thrash stil dugo vremena vukao i death, a specifični su po tome što im svih osam studijskih albuma počinje slovom 'I'.

Sama povijest banda je vrlo lelujava; u prvoj fazi su neprekidno bili tretirani kao band 'drugog reda', često su mijenjali postave (nevjerojatno, ali promjenili su čak 5 gitarista, jednog basistu i dva bubnjara), a najčešći kamen spoticanja bio je vokal frontmena Leif Jensena koji pjeva sa tolikim grčem i knedlom u grlu kao da će svakog trenutka povraćati cjelokupni sadržaj utrobe. No, kada su se s vremenom usaglasile primjedbe kritike i ne baš pozitivne reakcije publike sa time da je sve ovo ipak standard od kojeg band ne može bolje, nakon četvrtog albuma "Inwards" (2002) počinje malo, ali znakovito napredovanje Dew-Scented u pogledu osvajanja tržišta.

Kritička biografija kaže da se stilski nisu bitnije mijenjali osim što je s vremenom nestajao death iz njihovog izričaja i sve više se naginjao ka klasičnom thrashu, tako da je ovaj osmi album "Invocation" u potpunosti prošaran dominacijom hardcore energije, snažnim i brzim riffovima, te povremenim skalama na gotovo školski thrash način. Međutim, kod njih, stil je kao takav gotovo zacementiran još od njihovih pradavnih uzora - rane Metallice, Testament i Kreator kao da se neprekidno drže one formule - brzine Motorhead, čvrstine Diamond Head i energije znamenitih bendova iz vremena NWOTBHM. Thrash kao najpopularniji izdanak metala, već dugo vremena nije pokazao nikakve bitnije pomake prema napretku izuzev što je povremeno transformiran i križan sa industrialom, black/deathom, noiseom ili ekstremnijim oblicima poput speeda, a u posljednje vrijeme i metalcoreom, te je zapao u ogromnu stagnaciju, pa čak i retrogradni eklekticizam. Otprilike slična stvar se dešava i u hardcore-punku koji je vrlo blizak izričaju ovih Njemaca, tako da uglavnom gotovo sve kompozicije pate od predvidljivih shema i stereotipnih šablonskih klopki. Jest, ovo je energičan i moćno opaljen rad koji ima obavezni 'intro' sa kratkim instrumentalom "Downfall" i predahom na sredini albuma u obliku "Totem" (jedino manjka instrumentalni 'outro'), međutim svih 50-ak minuta ne donosi ama baš ništa posebno, a ponajmanje nešto novo što bi moglo thrash kao stil izdignuti iz repetativne kolotečine u koju je odavno upao.

Ako ostavimo po strani kritička razglabanja o 'peglanju' stila koji se nije skoro niti mrvicu pomaknuo dalje od prva dva-tri albuma Metallice, Anthrax i Megadeth, te ako preskočimo čitav razvojni ciklus žanra koji se vrlo brzo zaustavio na prokušanim standardima (cirka početkom 90-ih), "Invocation" ipak pruža ogromnu količinu uzbudljivosti. Prva stvar koja pečati album je nevjerojatna lavina riffova koja započinje sa "Arise from decay", a nastavlja se doslovce kroz paklene bombe "The invocation", "Have no mercy on us" i završava tek sa posljednjom "Slaves of consent" koja iznosi čak punih 6 minuta i nevjerojatno, ali istinito, odlazi u jedini fade-out. Druga stvar je abnormalna agresija pojedinih pjesama kakvu mogu priuštiti samo najortodoksniji i najkoncizniji hardcore-punk/metal/grindcore bandovi koja prodire iz svih mogućih zakutaka, a treća, ništa manje bitna je da su tekstovi prožeti izuzetno bijesnim temama sa čestim angažiranim socio-političkim akcentom gdje doslovce sve pršti sa tegobama ugnjetavanja, ponižavanja i marginaliziranja onog osnovnog ljudskog 'ja'. Pjesme im tegobno dovlače mračnu stranu suvremenog života 21. stoljeća na vidjelo, osobito u "Artificial life", "Condemnation", "Revel in contempt", te "A critical mass" i "Global hysteria", da bi naposljetku prikazale padanje pod jaram sužanjstva u posljednoj, već spomenutoj "Slaves of consent".

Tehnički je materijal sjajno odsviran (svaka čast bubnjaru Marc-Andree Deikenu), prilično je prljavog i sirovog zvuka koji je sjajno produciran, nabijen je 100%-tnom energijom, gotovo sve pjesme funkcioniraju skoro poput medleya bez pauze i album jednostavno teče u hipu od početka do kraja kao da je angažirani underground manifest pojebane individue u nemilosrdnom kapitalističkom društvu. Dva bonusa u obliku "On the brink" i "Thrashard" kompletiraju ovu impozantno energičnu bombu od albuma.

Kažem, jedini manjak je stilska rudimentarnost, ali dok se netko ne sjeti bolje osmisliti i okrenuti čitav žanr, napretka neće biti.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/01/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: The Sound Of Music

LAIBACH: The Sound Of Music (2018)

| 14/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの

SIGH: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの (2018)

| 08/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: II

WIZARD OF STONE MOUNTAIN: II (2018)

| 04/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Anatomia de la Vacuidad

LUCAS ALVARADO: Anatomia de la Vacuidad (2018)

| 03/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Tihi dogovor

MATEJ KRAJNC: Tihi dogovor (2018)

| 30/11/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Invocation
  • Symbolization, demo (1994)
  • Immortelle (1996)
  • Innoscent (1998)
  • Ill-Natured (1999)
  • Inwards (2002)
  • Impact (2003)
  • Issue VI (2005)
  • Incinerate (2007)
  • Invocation (2010)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*