Da li je ovo metal ili nije? Band sa dva bubnjara i vrlo originalnom glazbom koja mnogo duguje nekolicini žanrova isprepletenih sa elektronikom uvjerava da radi metal-avangardu.

A zvuči kao psihodelično-elektronski indie-rock/ shoegaze/ post-rock/ progressive s nešto jačim tremolom i gitarskim reverbom. Riffovi koji su najjače oružje metala, ovdje su minimalni.

U biografiji ovog američkog sastava iz grada Savannah u Georgiji (26 km zapadno od Atlantika) stoji 'metal band'. Nije mi baš bistro kakve veze ovaj album ima sa metalom isto kao i posljednji album Anatheme mada su razlike između ta dva banda ogromne. Ako je Kylesa metal, barem na ovom albumu jer prethodne nisam slušao, onda bi se istim nazivnikom mogli krstiti Pixies, Fugazi, Nirvana, Sonic Youth, a bome i RATM, Jane's Addiction i Porno For Pyros s kojima postoje itekako bliske poveznice.

Krenimo redom. Savannah, malecki gradić na jugoistoku USA diči se što je prilikom Olimpijade u Atlanti bio domaćin nekim reprezentacijama koje su u njemu imale svoje olimpijsko selo i terene za treninge, te što je u njemu snimljeno 50-ak filmova od kojih su planetarno najpopularniji "Forrest Gump", Clint Eastwoodova drama "Ponoć u vrtu dobra i zla" sa John Cusackom i Kevin Spaceyem, te stari proslavljeni horror "Grad živih mrtvaca" (1980). Turističke priče govore da nije nikakvo čudo ako se na ulici sretnete sa poznatim glumcima, estradnim ličnostima i režiserima jer se u tom starom gradiću koji postoji još od 17. stoljeća svake godine snima po nekoliko filmova. Navodno je u njemu otkriven i privatni život Christine Applegate, svima znane 'air-head' plavuše iz serije "Bračne vode" kada je uhvaćena sa svojom ljubavnicom... Glazbena scena Savannaha dala je cijeli niz muzičara koji su najviše privrženi jazzu i bluesu (najpoznatiji su Trummy Young, Sahib Shihab i bubnjar Ben Riley koji su radili sa Thelonious Monkom, Stan Getzom, Dizzy Gillespiem, Louis Armstrongom i Charlie Parkerom), međutim rock scena im je posve siromašna. Imaju tek tri malčice poznatija sastava, ska-punkere Squad 5-0, post-hardcoreaše Showbread i metalce Baroness, ali zato imaju tri hip-hop zvijezde - DJ Lorda koji je trenutno meštar na mikseti, gramafonima i samplovima Public Enemy, zatim Grammyijem ovjenčanog Big Boi-a i gangsta repera Jason Johnsona, poznatijeg kao Camoflauge koji je pod vrlo čudnim okolnostima ubijen iz vatrenog oružja u proljeće 2003. kada je šetao sa svojim tek novorođenim sinom. Camoflauge je imao samo 21 godinu, ali je već debelo bio u različitom kriminalu (šverc droge) i teretilo ga se da je učestvovao u nekim ubojstvima.

Budući da Savannah nikada ranije nije iznjedrio nikakav značajniji rock band, pojava Kylesa je gotovo izolirani primjer kada iz nerockerske sredine iznikne nešto uistinu posebno i raritetno. Blisku paralelu možemo povući i na ovdašnje teritorije poput Goribora iz Bora ili Andrije iz Livna koji su specifični izdanci provincijskih sredina gdje je, ono što se kaže, i Bog rekao laku noć. Sami korijeni banda sežu još u rane 90-te kada je gitarist i pjevač Phillip Cope sa basistom Brian Dukeom imao sludge-metal sastav Damad koji je objavio dva nezapažena albuma. Kritičari su ih oplemenili komentarom 'znate li što možete dobiti od starih punkera koji slušaju Allman Brothers Band i odjednom požele svirati heavy-metal? Smeće'. Posve revoltiran feedbackom medija i kritike, Cope 2001. mijenja naziv banda u Kylesa, pridružuje im se gitaristica Laura Pleasants, mlada studentica iz Sjeverne Karoline koja je u Savannahu pohađala College of Art & Design, te svoj prvi koncert pod novim imenom održavaju 2.VI 2001. u vlastitom gradu kao predgrupa Mastodon. Četiri dana kasnije od napada epilepsije umire basist Brian Duke i tada je sve izgledalo da će band s novim imenom okončati karijeru prije nego što je i počela. No, Cope je nakon što su se svi oporavili od šoka, izvukao dvije stare snimke sa Dukeom, doveo je Corey Barhorsta, basistu, sampleristu i klavijaturistu koji je radio sa Memento Mori, te sa novim kompozicijama uredio prvi zvanični album identičnog naziva kao i band - "Kylesa" koji je objavljen 2002. za Prank Records. U postavi su čak pet puta mijenjali bubnjare, da bi od 2005. počeli raditi sa dva bubnjara. Danas su u postavi stari Carl McGinely i novopridošli Tyler Newberry.

Njihovi naredni albumi sa dva bubnjara "To Walk A Middle Course" (2005), "Time Will Fuse It's Worth" (2006) i "Static Tensions" (2009, svi objavljeni za Prosthetic Records) dobili su pozitivne ocijene vodećih metal magazina u USA, a opisani su kao mračni psihodelični metal titani sa teškom stoner vibrom koja sadržava elemente Black Sabbath, Black Flag i Pink Floyd. Ovaj njihov peti album "Spiral Shadow" (objavljen 25.X 2010.) može biti svašta, ali ponajmanje metal. Mada mu je pripisan nazivnik 'sludge', od toga se baš i ne dobiva mnogo, tek tu i tamo ponekih riffova i tromijeg, rastrzanog tempa. Naime, već od uvodne "Tired climb", ova petorka sa dva bubnjara, samplovima i elektronikom, praše nevjerojatnu smjesu RATM, psihodelije i isprepletenih gnjevnih Copeovih vokala i nježnih dream-pop glasova Laure koja donosi posve drugačiji senzibilitet koji izranja iz gustih slojeva electro-rock psihodelije nalik na Primal Scream. Strašna kombinacija!!! Kroz naredne kompozicije osjećaju se različiti spektri žanrova i stilova - "Cheating synergy" je urnebesna smjesa elektronike, industriala i punka sa pumpajućim wah-wah riffovima i psihodeličnim sympho-rock klavijaturama, "Drop out" je progressive u kome Cope zvuči poput Perry Farrela (Jane's Addiction, Porno For Pyros), u "Crowded road" sa više aranžmanskih slojeva, mnogo psihodelije, elektronike i tribalnog ubrzavanja tempa, Cope opet podsjeća na Jaz Colemana (Killing Joke). Ali šta ga bubnjari rade u svim kompozicijama, to je fantastično; svaki od njih ima neke svoje fazone koje koherentno uklapaju u ritmički sklop kao da su nekakvi indijanci koji vrše obredni ples i padaju u trans. Činele se vrlo malo koriste, mnogo tehniciraju sa tomovima i indijanerom čime oslobađaju prostor za visoke tonove Copeovih i Laurinih gitara. A kada dođe "Don't look back", ne može se oteti uzdah ...pa jebote ovo je melodija "Where is my mind" Pixies križana sa Fugazi gdje se Cope vokalno pretvara u čistog Ian McKayea, ali kombinacija je opako kvalitetna.

Uglavnom, čitav album je prošaran različitim aranžmanima u kojima je obavezni dio tromija rock psihodelija pojačana elektronikom i samplovima uz izmjene distorziranih udaraca gitara, vokali su čisti, katkad se opet pojavi fini sneni glas Laure ("Distance closing in") tempovi su plesni, često se mijenjaju, katkad zazvuče doom-erski poput Electric Wizard ("Forsaken" sa Laurom na vodećem vokalu), a na momente donesu i melodijski duh Pearl Jam i Nirvane s albuma "In Utero" (recimo u pjesmi "To forget" koja zamiriše na, hm, hard-rock). Naslovna skladba "Spiral shadow" posve se izdvaja od ostatka materijala sa vrlo čistom produkcijom, finim gitarističkim staccato melodijama i letargičnim dream-pop/ shoegaze/ indie-rock ugođajem nalik na kombinaciju Sonic Youth - Pixies - Pink Floyd s tek mjestimičnim izletima u sludge riffove koji dolaze na samoj završnici skladbe. Sa Sonic Youth postoji još jedna poveznica u pretposljednjoj "Back and forth" koja ima i stanovite Fugazi elemente sa punkoidnim riffovima, a sve nalikuje na konac 80-ih kada je takav zvuk bio 'novi američki rock'. Posljednja "Dust" je gotovo shoegaze/ post-rock između MBV, The Chills i White Hills, veoma je lagana, obasuta sjajnim eksperimentalizacijama, gitarama s malo reverba i tremola, te čistim Copeovim vokalom koji se poput Laure pretvara u dream-pop pjevača. Okey, ritmički kostur ima stoner-doom elemente...

Ali, na cijelom albumu niti slova od metala kao niti na Anathemi. Neki kritičari kažu da je ovo avangarda metala i novi korak Kylese u karijeri ka rafiniranosti. Nisam čuo što su radili prije, pa neću ništa tvrditi, no meni osobno, ovo je fantastičan indie-rock s obiljem psihodelije, elektronike i eksperimenata koji nemaju gotovo nikakve dodirne bliskosti sa metalom. Tek povremeno sa stonerom i doom-om, ali najviše sve ovo vuče na psihodelične kombinacije već ranije spomenutih imena.

Da je ovaj band ponikao u New Yorku, Los Angelesu, pa recimo i negdje u Britaniji, a naposljetku i u Zagrebu ili Beogradu gdje postoje itekako razvijene scene s mnoštvo stilova, ne bi predstavljali toliko čudo spram činjenice da dolaze iz malenog grada u kome rock živi otprilike onim marginalnim životom poput Osijeka ili Slavonskog Broda.

Kako god, band je odličan, a album fantastičan.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 18/12/2010