Prethodni album "Breathing The Fire" je osvajao na prvo slušanje, po prvi puta je bend doveo na američku listu najprodavanijih (USA no.151), a kako se glas o njihovim frenetično brzim i energičnim kompozicijama proširio duž američkog kontinenta, ovaj četvrti album satiričkog naziva 'zauvijek grozno' još ih je podigao na ljestvici popularnosti i donio im poneku tisućicu novih fanova više.

Desila se i jedna bitna promjena; napustio ih je stalni bubnjar Derrick Nau (alias 'Mullet Chad'), pa su se malo koncertno 'špancirali' sa Tony Laureanom, dobro znanim profesionalnim session, live i studijskim death/black-metal maestrom koji za pare svira sa svakim tko je voljan platiti (radio je sa Nile, Nachtmystium, Aurora Borealis, Cannibal Corpse, Belphegor, Dimmu Borgir...), sve dok nisu odlučili da novim meštrom od palica postane Dustin Boltjes s kojim je album i snimljen. I tu sad to koncertno iskustvo stečeno sa Laureanom koji je tehnički daleko potkovaniji od 'Mullet Chada', a preneseno na novog Boltjesa palo je kao prilično teško breme u pogledu napretka zvuka benda. Evo, Skeletonwitch su očigledno upali u fazu kreativnosti da svake druge godine objave album što zasigurno ne valja ispuštati, te su ovaj album odradili u klasičnom izdanju još pojačavši tempove čime su znatno skratili duljine kompozicija. "Beyond The Permafrost" (2007) iznosio je 36 i pol minuta, prethodni "Breathing The Fire" (2009) je bio 35 minuta, a ovaj iznosi 32 minute i ima čak 9 pjesama koje su kraće od 3 minute!

Zbog toga je album kompletno dinamičniji i nameće se kao nova underground svetinja kombinacijama thrasha i melodičnog deatha s neizostavnim elementima black-metala, ali tu sad već počinju problemi na konto prežestoke i previše agresivne svirke. Sve je to doduše još uvijek u redu i još je uvijek veoma slušljivo, no evidentno je da bi se bend ako ovako nastavi mogao pretvoriti u ekstremni death pri čemu bi mogao izgubiti svu draž koju je pružao na dosadašnjim albumima. Osobito na prethodnom koji je frcao sa najeksplozivnijim r'n'r/metal/punk barutom. Naime, na račun prebrzih tempova, ovaj album više ne sjeda tako glatko kao prethodni jer ono što je bilo na njemu činilo se kao idealnim stilskim rješenjem za bend koji je trebao nastaviti u tom pravcu.

Prvo iznenađenje kada se album zavrti dočekuje na početku uvodne i najdulje kompozicije "This horrifying force (the desire to kill)" u trajanju od 4 minute i 9 sekundi. Akustična gitara! Do sada je uopće nisu koristili, a ovdje je samo prisutna da 'zavara' potencijalne slušatelje kako se bend možda 'spustio' u tempovima i otišao možebitno u nekakav mainstream. No, od toga definitivno ništa. Nakon 35 sekundi počinje opako rešetanje sa blastbeatovima koje je još uvijek na razini prethodnih radova, ali je daleko nabrušenije i malčice žešće. Čak se i vokal frontmena Chance Garnettea izoštrio i izopačio; sve više je nalik death pjevaču negoli Halfordu kao što je to bio prije slučaj. Kroz album sve češće koristi growlove (i black-metal režanja) gubeći na čistoći, a bend očito stremi sve više ka deathu i blacku. Nema više niti onako finih r'n'r/punk melodija i riffova koji su perfektno bili posloženi na špagicu poput Meagadeth, Motorhead ili Slayer; sada je sve nabijeno thrashom koji se pretvara u death i vratolomne brzine. Jedina pozitivna stvar u svemu tome je kompleksnija struktura nekih pjesama, no s tehničke strane, bend je mnogo napredovao. Ali sumnjam da to nešto bitno znači za neku novu publiku koju bend još uvijek može okupiti jer se čini da nisu rekli sve što su imali i još nisu dovoljno 'otkriveni' za širi auditorij.

Pjesme se izmjenjuju kao na pokretnoj traci, te kao što je već rečeno, jednostavno su prekratke i prebrze ne dajući oduška i vremena slušatelju da se unese u njih. Uistinu su prebrze i jedva čekate hoće li neka biti malčice sporijeg tempa... Ne znam, ostao sam prilično iznenađen ovakvim razvojem događaja; preslušao sam album 6-7 puta i jedino su mi tri-četiri pjesme uspjele ostati u uhu. Prva od njih je "Reduced to the failure of prayer" u spoju thrasha i melodičnog deatha, zatim "Choke upon betrayal" vjerojatno jer podsjeća na Megadeth (priziva reference proslavljenog albuma "Rust in peace"), pa nešto 'lakša' "The infernal resurrection" koja nije toliko nabijena basovima i ima kompleksniju strukturu sa dvojakim aranžmanom (prvi je malo u rokačini, a drugi u thrashu) i predzadnja "Sink beneath insanity" koja također povlači paralele sa Megadeth po uvodnim riffovima nalik na "Hangar 18" (hit sa "Rust in peace"). Dobro, tu se posebno izdvaja najkompleksnija "Cleaver of souls" (druga po duljini, cca 3.49) čiji je središnji i završni dio lagani progressive uvijen u atmosferične harmonije i veoma fine gitarske melodije nalik na tipičnu školu 70-ih. Ostatak su speed-ovi prošarani sa vratolomijama od ritmova i tempova...

Ma, sve to ovdje je tehnički sjajno izvedeno, tu nema ama baš nikakvih primjedbi. Međutim, prebrzo je i mada meni osobno nikad nije smetala opaka žestina u njihovom izrazu, ona je ovaj puta posve 'pojela' one njihove dosadašnje riffove i melodije. Više ih nema u onoj količini kao prije jerbo su se koncentrirali na speed tehniku s obiljem deatha. Oni još uvijek jesu thrash bend samo ovaj puta ekstremno brz koji je zbog tih frenetično pojačanih tempova izgubio svoju čistoću i prodornost, te sve manje koristi rafinirane melodije. A to je šteta jer su na koncu dobili prežestoke, ali istovremeno i autorski preslabe i neuvjerljive pjesme bez sadržaja.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 23/11/2011