Da r'n'r lifestyle nije više kao što je nekoć bio razularen, perverzan i razuzdan, napucan mahom raznim ekscesima, opijatima i maliganima svjedoče i najfriškije promijene kod ovih ekstremno brutalnih thrash/death metalaca iz Athensa (Ohio) koji su otpustili svojeg originalnog frontmena Chance Garnettea što je s bendom proveo 12-tak godina karijere još tamo od samih početaka 2003. kada su startali s opskurnih pozicija demo benda. Prvo je u jeku promotivne turneje prošlog albuma "Serpents Unleashed" ujesen 2014. osvanula neočekivana informacija da Chance napušta bend zbog porodičnih razloga, a onda je na njegovo mjesto u proljeće 2015. za potrebe europske turneje uskočio Andy Horn iz Cannabis Corpse. Kasnije je isplivao podatak da je Chance uistinu imao 'porodične razloge' - optužen je zbog obiteljskog nasilja. Pretukao je suprugu i bližnje završivši na sudu s jamčevinom od 500 dolara. Na koncu je i sam bend javno priznao da su ga otpustili zbog alkoholizma i konstantne neuračunljivosti. Horn ipak nije mogao zbog obaveza prema matičnom bendu ostati u postavi, pa je početkom 2016. novim frontmenom postao Adam Clements (Clemans) koji je u čikaškom blackened sludge/ deathcore sastavu Veil Of Maya proveo prve tri godine (2004-2007) ovjekovječene debi albumom "All Things Set Aside", a potom se čeličio u relativno nepoznatim Shaidar Logoth, Wolvhammer i Iron Thrones. Nove promjene su jasno vidljive na ovome 'ozdravljenom' EP-iju: Clements ili Clemans nema onoliko upečatljive i vižljasto opake vokalne performanse poput Chanceovih smjernica ka Rob Halfordu, pjeva u puno višljim registrima nalik na metalcore stil, no ide u akord i melodiju, pa je bend za sam početak njegove vokalne role, a valjda i dugotrajnije karijere odlučio objaviti samo 4 nove pjesme da bi se 'ispipao' teren. Kako stvari stoje, sasvim drugačiji image kratkokosog i bradatog hipstera s ovako visokim tenor vokalom naišao je na diskutabilan odjek kod starih fanova. Po forumima se objavilo brdo komentara da ima dosadan i prelinearan vokal, a da je kompletan novi materijal ispodprosječna doza onoga što je bend ranije radio. Međutim i vizualne promijene ponekad osvježe ovakav bend koji je i dalje ostao u maniru oldschool NWOTBHM/speed gabarita s uvijek evidentnom dozom elemenata Children Of Bodom, Amon Amarth, The Black Dahlia Murder, Goatwhore, tako da ih se ipak ne bi trebalo osorno napasti zbog novopridošlice koja je donijela sasvim nove kreacije što ne moraju nužno biti u dosadašnjim domenama prethodnih 5 albuma.



A stvari kreću također neočekivano akustičnim uvodnikom naslovne "The apothic gloom" s backgroundom syntha (!) razvijajući se u melodično-tugaljiv thrash s osjetnim zaokretom u progressive. Kao i po običaju ne manjka im povremenih breakova, konstantnih melodija i pritajenih 'catchy' izleta, kao niti prepoznatljivih galopa u vrlo jednostavnom singlu "Well of despair", jednoj od najlinearnijih, a i dosadnijih kompozicija u karijeri. Zabavniji dio EP-ija čini "Black water" s melodičnim repeticijama Nate 'N8 Feet Under' Garnettea i Scotta 'Scunty D.' Hedricka i vrlo dobrim igrama basiste Evan 'Loosh' Lingera, te se konačno u završnoj progressive atmosferi "Red death, white light" od punih 7 minuta kanaliziraju kroz kompleksan pristup donekle skrenuvši pozornost s tananijih vokalnih sposobnosti na Amon Amarth figure i dinamički uređen aranžman pun različitosti i sjajno finiširane psihodeličnosti. Osjećaj koji se provlači kroz ovih 20-tak minuta je prilično rezervirano izdanje Skeletonwitch koji s ovom drastičnom promjenom očito pokušavaju napraviti i značajniji komercijalni doseg, naravno koliko je god to moguće. Mahom faktički strogo bezecirani mainstream obzori thrash/speed/deatha u oldschool varijacijama mogli bi im se odraziti kao dvosjekli mač; stari fanovi su već izbacili sijaset nezadovoljstva s ovim neočekivanim zaokretima, a definitivno jest da "The Apothic Gloom" ne može zadovoljiti kreativne standarde prethodnih izdanja o kojima se i dalje lome koplja glede originalnosti. Koliko su znali oscilirati od albuma do albuma, toliko s ovim novim postavkama ponovno lutaju ponavljajući svoju neuravnoteženu osobinu da nakon odličnog izdanja posrnu korak-dva-tri unazad. A ovaj EP je i još veći rikverc od "Forever Abomination" s kojime su trebali nastaviti uspješan pohod na USA listi albuma.

Naslovi: 1.The apothic gloom, 2.Well of despair, 3.Black waters, 4.Red death, white light

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 03/09/2016