Drugi album pančevačkog Briganda nekako mi je sticajem okolnosti promaknuo ispod radara u vrijeme kad je objavljen još početkom 2017., no zbila se jedna čudna stvar. Ne sjećam se točno tko mi je negdje sredinom iste godine poslao neki free-download link s napomenom 'poslušaj ovaj slovenski bend'. Ime mu bješe Gerluv Band, a album "Grand", čak se link nalazi i na razvikanoj newalbumreleases stranici, te također stoji da je izvođač iz Slovenije. A kad sam počeo slušati, ma odmah sam se sjetio vokala Velibora Nikolića. Nitko ne umije tako pjevati kao on, a ako kojim slučajem postoji netko, vrlo čudno mi bilo da je k tome iz Slovenije i da pjeva srpskom ekavicom budući da manje-više danas Slovenci kantaju slovenščinu i engleštinu, vrlo rijetko srpsko-hrvatski. I već se ja odvažio, ajde, napisati ću recenziju, ali avaj, hm, niti slova nisam pronašao o bendu, čak sam pomislio da nije to možda neki promotivni štos nekog novog projekt-benda koji prvo ispipava puls medija i kritike prije nego što definitivno obznani svoj identitet. Pretpostavke su mi išle otprilike u tom smjeru, ali prije nego što sam konačno donio odluku da se posvetim pisanju dojmova o albumu, ipak sam se javio Veliboru da ga upitam nije li to kojim slučajem neki njegov novi bend sa slovenskom adresom… Velibor je prvo ostao iznenađen o čemu mu ja to zborim, kakav Gerluv Bend, nema pojma o ničemu, a onda mu dadoh link da si skine i posluša, a nakon što je čuo i promotrio, javio mi da je to njegov novi album Briganda kome je ispremiješan poredak pjesama i stavljeni su drugi naslovi. I netko se dobro okoristio s njegovim materijalom, čak se i cd nalazio u katalogu na internetskoj prodaji baš pod nazivom Gerluv Band, pa ako ste kojim slučajem već naletjeli na njega velika je vjerojatnost da ste imali vrlo slične pretpostavke…



No, evo, predamnom je originalna verzija albuma Briganda na kome se očitavaju vrlo dobro poznati performansi alternativnog rocka tamno i teško obojenih distorzija, mahom disonantno razvučenih kroz doom/ stoner fasadu uz neizbježne hard'n'heavy elemente tvoreći univerzalno prepoznatljiv stil benda koji se doima, takoreći, pristupačno ležeran od pjesme do pjesme postignuvši impresivan efekt: dužine kompozicija su neproporcionalne od minute i pol (akustični melodični staccato instrumental "Duhovi") do skoro 9 minuta (završna "Centurion" i 8-minutni doom "Bogomoljka" s dva oprečno zanimljiva aranžmana). No, nije baš sve u tamnim disonantama. Bend se kroz ove godine dostatno razvio da sklada i lepršavije legato stvari poput "Sloboda u tvojim očima" i "Nerečeno", no krajnja konstrukcija dinamički se pretvara u osebujan post-grunge s fade-out završnicom (u slučaju drugospomenute), ali glavninu infrastrukture tijekom albuma tvore minuciozno postavljene kompaktne građevine s dvije gitare (drugu svira Stevan Radoičić). Ovakvo nadopunjeno izdanje benda omogućilo je i zahtjevnije poteze u kojima ima mnoštvo međuigara, pa i solaža, te dva-tri potencijalna hita kao što je uvodni "Most je prešao reku" u brzom tempu s obiljem pletećih staccata, zatim također brzi "Pravo pa desno" s gomilom minimalističkih repeticija i naslovni "Daleko je Vavilon" sa sporijim senzibilitetom kao što u tu kategoriju dolazi i raskošna elegija "Kardio" od 6 i pol minuta.



Za razliku od debija koji je lirski bio uronjen u emotivne preokupacije, ovdje se osjeća i dobar dio sofisticiranog sociološko-političkog diskursa o tegobama života u obostranom nerazumijevanju koje zajedno s egzistencijalnim poteškoćama razdiru mnoštvo pozitivnih vibracija na više relacija. Vrlo mračne i sumorne slike nisu oivičene s mnogo stihova, u prosjeku 2-3 kitice po pjesmi, ali su zato pune direktnih opisa, metafora i mističnih krajolika. Osnovna nit vodilja kao lajt-motiv i dalje je prizma emotivno - rastrganih odnosa, ovaj puta kontekstualiziranih kroz aspekt loših društvenih nakupina svega i svačega; od gloženja, nerazmirica, tjeskobnosti, tuge sve do perverzija i žustre želje za osvetom kada se riječnik stvara na salonskoj, pa i uličnoj paraleli paradirajući kroz leglo kurentnog prokletstva. Točnije precizirano, stihovi govore o ljudskoj taštini i paranojama suvremenog Balkana 21. stoljeća s poetski dotjeranim stilom vrsnog rockera, a ne tamo nekog perfidnog intelektualca sklonog knjiški potkovanom izražavanju na 'Šekspirovskoj' bazi. Ima i u ovakvom leksiku rock opusa mnogo tih sitnih čari misticizma i artificijelnosti: gro situacija o kojima se pjeva protkane su dostatnom dozom intrigantnosti za razbijanje sivih ćelija u mozgu s ponekim kontradikcijama, tako da se kreativan nivo u kompletnom glazbeno-lirskom pogledu znantno pospješio spram vrlo dobrog, ali malčice 'tananijeg' debija. "Daleko je Vavilon" dođe kao nastavak neispričane epizode Jewy Sabatay iz prošle decenije, a na to je uistinu vrijedilo čekati 8 godina s ovako fokusirano dorečenim i mračnim albumom.

Naslovi: 1.Most je prešao reku, 2.Pravo pa desno, 3.Daleko je Vavilon, 4.Sloboda u tvojim očima, 5.Kardio, 6.Sunce od krvi, 7.Vašingtonova ulica, 8.Duhovi, 9.Bogomoljka, 10.Nerečeno, 11.Centurion

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 01/08/2018