Odmah ću drito u glavu - Velibor Nikolić i najnovija ekipa su na novom, trećem albumu Briganda ostvarili kreativni 'tour de force' u karijeri koja kod ovog vođe, gitarista, vokalista, a i rock poete iznosi već pune dvije decenije. Artistički s konceptom i smislom za sofisticiranu liriku ispričati makabričnu epiku o kurentnoj situaciji u Srbiji, a ne precizirati i ne dotirati činjenice iz rakursa vrhunske književnosti daleko je očekivanije i usmjerenije tražiti kod lirskih 'specijalista', recimo onih nakićenih s diplomama sociologa, politologa, historičara, provjerenih novinara i uglavnom intelektualne i institucionalizirane suite koja će u takvoj prigodi posegnuti i za korištenjem junačke narodne poetike, te semantičkim konkretizmom uronjenih u populizam, obično onaj što ide ruku pod ruku s politički prihvatljivom opcijom iliti korektnošću igranja na sigurnu kartu. Naravno, ovako nešto očekivati od rockera može se u raznoraznim slučajevima angažiranih, poluangažiranih ili revoltiranih autora, a dakako i onih koji cijelu situaciju koriste za zabavljački 'opijum' trivijalizam poput Balaševića ili Thompsona. U tom pogledu jedva da se na prste mogu pobrojati striktni lirski pandami u posljednjih desetak godina jer je poezija, a osobito ona rockerska odavno izgubila vodeći kompas povlađujući ukusu masa što, pak za sobom povlači i onaj neminovni uzrok malog tržišta i male potražnje 'kvalitetne' rock poetike koja ipak nešto predstavlja i o nečem epohalno važnom govori. Prethodna dva albuma Briganda imala su poznate putanje istraživanja emocija s povremenim društvenim karakterom u kojima se i sam Velibor tražio u adekvatnom lirskom aspektu pri čemu je drugi "Daleko je Vavilon" (2017) pokazao znatno zrelije konotacije koje se nisu zaustavile samo na 'grebanju po površini'. Ovdje je Velibor i dalje u vrlo sličnom filmu - neo-noiru koji s vrlo malo stihova naoko ponovno demagogizira emotivnu stranu, pričinilo bi se, intimnu priču o sebi i 'njoj' kad se recimo prvi put okrene preslušavanje kompletnog albuma s pola uha, a to su obično slušanja iz čistog interesa 'ajmo čuti'. I tada je redovita pozornost okrenuta ka muzici, dok je tekst manje bitan. Tada se uglavnom stvaraju ti prvi dojmovi koji mogu biti presudni akteri: ako nam se ne dopada muzika, teško da ćemo se odlučiti na repeticiju, a kamoli na analizu ili suživljavanje s poetikom što je manje-više bio glavni faktor svjetskog uspjeha rock and roll kulture od sredine 50-ih sve do cirka sredine 90-ih godina prošlog stoljeća kad je čitav ciklus zaokružen zadnjom velikom rock ekspanzijom - grungeom. I istini za volju, mnoštvo megamilijunske publike nikad nije analiziralo rock tekstove, a nije im niti bilo bitno. Našli su se u nečemu što ih je privlačilo, a kazali su pametni kritičari da se s ukusima masa ne valja šegačiti. Okey.



Velibor se ne šegači s time prerastavši prije svega u vrsnog poetu koji umije nadebelo zavarati da i dalje tugaljivo i razdraženo rogobori o ljubavnim frustracijama metaforički i alegorijama obasipavši konfiguraciju emotivnog života, ali ne ovaj put. Svoje poetske sposobnosti je usmjerio u daleko društvenijem konglomeratu višesmislenim referencama na socio-političke prilike tegobnog života kroz 9 sjajnih kompozicija što su odreda biseri nad biserima, a za tako nešto i nije mu trebala osobita inspiracija izuzev vještog baratanja lirikom i epikom da ne zastrani u trivijalnost i klišej. Naprosto, kroz čitav tijek fabule pršti turobno stanje današnje Srbije i dobrog dijela Balkana na razmeđi Istoka i Zapada, EU i Rusije, Amerike i Europe, smradova i onih manje smrdljivih, no ne i osobito mirišljavih, ali istom mjerom zloslutnih eminencija koje potresaju svakodnevnicu introspektivno uklopljenih u čitav niz sličica gdje je svaki stih jako bitan donoseći korak po korak, stepenicu po stepenicu kaleidoskopski zaplet intelektualno uređenog horror scenarija u neredu kataklizme osnovnih ljudskih vrijednosti s konstruktivno složenim spektrom artističkih asocijacija koje su u mnogo slučajeva i kritike i šamari establišmentu i poltronima, a koji puta i zakukuljena ironija, te sarkazam i cinizam, baš onakav kakav rock i treba imati, a nema ga već poprilično dugo. Ovo je hvala Bogu, novo poglavlje punopravne rock poezije a da nije Lennonovski post/hippy-modernizam, punk, hardcore, Dylanovski protestni folk, ambiciozno hip-hop kataliziranje ili uzimanje tuđih, provjerenih stihova znanih ili manje znanih poeta, te fiksiranje za dobro znane slogane konvertirajući ih u hipstersku retro-future dimenziju. Velibor se služi svojim riječima i svojim unikatnim vokalom raspoređivajući dozu po dozu nepregniranog i na svu sreću nezaraženog leksika koji mu je na prethodnim izdanjima manjkao da dosegne savršenstvo premda je nekoć i u Jewy Sabatay bio u idealnoj prilici izgraditi kompletan autorski fokus. E, sad, da tumačim ove stihove kojih i nema mnogo za razliku od zbirki poezije drugih autora čije recenzije tu i tamo znam secirati kad mi dođu pod ruku bila bi stvar neprincipjelnosti jer lirika za glazbu, pogotovo rock, nije isto što i lirika tiskana na papiru - nemaju istu težinu u čitateljskom, a niti u slušnom segmentu. Velibor nije tekstopisac za 'papirnata', tj. čitateljska izdanja, on je nešto poput Kraftwerk koji su primjerice u "Pocket calculator" rekli 'pritiskom na dugme, zasvira mala melodija' i onda se čuje ono čuveno 'trnnr-prlnrl-trlnn-prlnrl', karikiram, ali treba slušati zašto je baš nešto rečeno i urađeno baš tako kao što jeste. Uistinu ga treba slušati i tumačiti što znači 'istina/ kako dobro ide tvojim usnama/ čak i kad je pomalo viteška/ od života i besnila/ dugo te je kao mastika vozila - iza crne duge, između lekova i Boga, čeka te hidra, trn stariji od gloga' (uvodna "Iza crne duge"), '...ja sam video njene oči koje vraćaju jedan rat unazad/ one ne drže se za ruke one ne znaju da je zavesa blagoslov/ one lebde pod tuđim maskama, slomljenim barjacima/ i gde u tami ti spoznaš ih, one uzeće te zauvek - tiho noćima iznad vode' ("Dve sestre"), 'želim da sam ugljenik na zidu tvoje sobe' ("Ugljenik"), 'voli me kao Sandra Grigorija Jefimoviča..../ i zovi me Aleksandra/ u svoje nebo i verovanja/ kao kad iznad tvojih zuba ponestane otrova... i sanjam' ("Nekromantik"), 'ispod tvojih kolena vodim bitku s muvama/ iznad tvojih pogleda, kuća je izgorela/ ne brini, vukovi odlaze sami...' ("Ispod tvojih kolena"). Tekstualno, meni je najbolja ova...

"Assante":

'Ja zaboravljam
I likove
I rečenice
Možda najbolje

Uz sve zarade
Dobar rajber je
Na vratima
Nešto najlepše

I kad te privije
Silnim zadahom
On seti te
Na tvoje stado

Tople pričice
Krvi prečice
Zakon zatvorene
Zajednice

Dobrodošao
Dobrodošla
Na polja
Crnog maka

Priznajem vam
Stabilnost
Opšti poredak
Mali ugrušak'.



Elem, kompletna lirika je usmjerena ka sociološkom razmatranju današnjice i uvijena je u brojne metafore iz kojih izbija svašta uključujući i obavezno poigravanje tradicionalizmom, malograđanskim mentalitetom i nekim povijesnim referencama na koje se redovito pozivaju vođe i dušebrižnici, pa tako primjerice "Nekromantik" koristi samog Grigorija Jefimoviča (Raspućina) kao pravoslavnog junaka kojeg niti otrov, a niti puščana tanad nisu mogli usmrtiti (umro je zbog davljenja), a "Ispod tvojih kolena" se na samom finišu albuma ironično obraća na smrt nekog smrada, manje važno kojeg točno, no nikako nije neka nevažna osoba. Premda lirika nema mnogo stihova, strahovito mnogo zbori i kazuje iz lijevičarske opcije koja, koliko mi je poznato čak niti ne postoji u srpskoj politici, a to je vrlo važan i bitan faktor u očitavanju ovog albuma koji je prije svega dobronamjeranog i poetsko-kritičkog trezvenog rezoniranja.



Mada glazbu nisam osobito spomenuo, ona je skladno upakirana u miš-maš bržih i sporijih tempova defilirajući po dobro znanom stilskom teritoriju benda, točnije Velibora: od uvodnog doom/rock-metal komada "Iza crne duge", hitoidnog plesnog gothica "Milioneri protiv miljardera" koji će podsjetiti na finski HIM križanog stonerom, pa čvrstih post-grungea uboda "Svetlost", "Ugljenik" (ima mnogo toga Soundgardenskog), preko onih umjerenih ("Nekromantik" i "Ispod tvojih kolena") do posve laganih od kojih "Hobo" neodoljivo asocira na veliki The Cure hit "Lullaby", ali na sasvim drugačiji način kao 'himna beskućnika'. Mnogo sviračkih mantri, minimalistički usklađenih paralela i nadosnimljenih sekvenci samo tri muzičara (uz Velibora ovdje su Stefan Gaćeša - bas, klavijature i Milan Sarić - bubnjevi) umnogome su doprinjele kristalizaciji osebujno izgrađenog, vrlo modernog mračnog zvuka na razmeđi rocka i doom/stoner/sludge metala s ponešto post prefiksa u kojima se jasno naziru brojni utjecaji koje bend nije želio, a niti ne treba ignorirati, no u konačnici baš je ovakva odmjereno proračunata kohezija stilsko-žanrovskog, a i svjetonazorskog principa postmodernizma rocka utjelovila jedan od ponajboljih izdanaka srpske scene u ovakvom fahu osvježivši punoćom kompletnog izraza bez devastiranja i iznuđenih devijacija. Naprosto, od A do Ž ovaj album sa svojih nepunih 47 minuta 'roni likvorom na krvotoke ludila', unutarnjih paranoja i društveno neprilagođenih stavova koji, da su jasnije, rečemo, punkersko-hardcoreaški izraženi direktnim konfrontacijama mogao bi rezultirati kontradiktornim stavovima, a to je Velibor lukavo izbjegao posluživši se dubokom poetskom simbolikom ne napadajući nikoga, a niti ne upirući točno prst u ništa konkretno, pa ipak, sve ovdje stoji na svome mjestu prepušteno tumačenjima i analizama.

Da ne glibim koješta, ovakve sofisticirane pjesme je često znao raditi Štulić u vrijeme one najznačajnije Azre, pa Idoli, Haustor, Boa, sarajevski SCH, te još neki što su se okušavali u metaforičkim aspektima rocka kad se samo za najmanju nepodobnu sitnicu odlazilo u zatvor ili bivalo pod prismotrom komiteta za unutrašnju sigurnost. Sreća Veliborova jest da ove stihove ne tumače oni o kojima se govori i koje se ovdje podvrguje ruglu i ironiji; oni ionako ne bi izdržali slušajući laganicu "Dve sestre" skoro 11 minuta, a vjerojatno niti bilo koju drugu pjesmu razmišljajući šta ustvari predstavljaju. Pravi slušatelj će revno prepoznati u svakom stihu pravo autorovo stanje i pristup tematici što je, kažem, u početku vrlo zahtjevan čin, no kad stvari 'sjednu' na svoje mjesto, ovdje se otkriva nevjerojatna količina kratke i britke poetske sofisticiranosti pune revolta, bijesa, cinizma i otrova.

Remek-djelo.

Naslovi: 1.Iza crne duge, 2.Milioneri protiv miljardera, 3.Hobo, 4.Svetlost, 5.Dve sestre, 6.Ugljenik, 7.Assante, 8.Nekromantik, 9.Ispod tvojih kolena

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 02/03/2020