home > mjuzik > Zaplešimo grešnici

kontakt | search |

BRIGAND: Zaplešimo grešnici (Black Planet Records, 2013)

Pančevačko-beogradski (točnije crnogorski) trojac Brigand kojeg predvodi gitarist i pjevač Velibor Nikolić iz nekadašnjih sjajnih Jewy Sabatay nastavlja otprilike vrlo sličan glazbeno-lirski scenarij. Žanrovski omeđen između post-grungea, stonera, doom i hard/heavy elemenata najlakše ga je klasificirati kao punokrvni alternativni rock sa suvremenom estetikom. Distorzirana gitara s puno riffova, melodija i povremenih solaža, harmonični prostorni basovi Ilije Kojića (ex-Autogeni trening) i moćna ritmika Ivana Perovića (ex-Dr Pikasso) španaju spregom brzih, umjerenih i tromih tempova na koje se idealno nadovezuju melodični Veliborovi hrapavi, grubi, katkad i senzualni testosteronski vokali u više oktava varirajući od baritona do tenora.

Lirske opservacije se kreću od dubokih emocija s različitim tegobama punih individualnih kompromisa, preko nekih sitnih urbanih pikanterija na račun hipsterstva i primitivizma, sve do najzastupljenijeg konteksta u kome vlada carstvo mračnih i neoptimističnih pogleda na svijet i vrlo blisku okolinu. Točnije rečeno, ovo je čisti gothic prošaran turobnim emocijama, neuzvraćenim i neostvarenim snovima, neuravnoteženim ljudskim odnosima i depresivnim situacijama proizašlih iz melodramatičnih afera. Stiče se dojam da je Velibor veliki emotivni patnik koji nosi glomaznu težinu proživljenih iskustava bez iole većih poetskih zavrzlama. Njegovi stihovi jesu katkad metaforički, mistični i zagonetni, no svi se svode uglavnom na slomljeno i ranjeno srce koje u takvoj situaciji najbolje umije procijeniti ćudljivu i nepredvidljivu narav snažnih emocija koje su se sticajem raznoraznih okolnosti pretvorile u ljubomoru, mržnju, jal, a naposljetku i u osobni autorski legitiman obračun sa nekom, možda i ne tako dalekom prošlošću.

Promotri li se unutarnji omot albuma s nekoliko kičastih pop-art fotografija Marka Adamovića u čijem je središtu lijepa i izazovna crnokosa djevojka u kožnatoj mini galanteriji s visokim čizmama, nožem u ruci, te okružena bocama, novčanicama i PC ekranom, jasno je da ovdje ne vladaju nikakvi uzajamno prijatni odnosi. Ponajmanje vjera u idealnu ljubav, već osveta i goropadni prezir pun gnijeva i sadističkih strasti. A tu sad treba, barem po mom mišljenju uključiti i sve one Veliborove solo radove koji nisu naoko bili najjasniji. Dva akustična EP-ija "Rain" i "Wood" (oba 2011), te album "Čovek peva posle rata" (2012) bili su okolišanje i sofisticirano preskakanje s percepcije na percepciju. Prilično i kaotični u konceptu, Veliborova 'kiša', 'šuma' i 'rat' ustvari nisu bili nekakvi bezvezno nabacani solo radovi, već plač, otuđenje i borba sa samim sobom i okolinom bez jasno uperenog oružja u potencijalnog neprijatelja - voljenu ženu. Ovdje je on, komentatorski rečeno, svoj 'rat' doveo do privatnih rasprava otkrivenjem što se ustvari desilo.

Možda je ovo ipak samo neka fikcijska turobna melodrama koja govori o prokletstvu današnje ljubavi koja iz bujica strasti prerasta u potpunu netrpeljivost prema bivšem partneru, no Veliborova lirika je dovoljno jasna prikazujući kako izgleda svijet kada voljena osoba ode nekom drugome. U povijesti r'n'r-a imali smo prilike čuti glas najslomljenijeg srca Bryan Ferryija kada je u epohi najveće popularnosti Roxy Music njegova priležnica Jerry Hall otišla Mick Jaggeru. Ferry je potom isporučio cijeli niz albuma s bendom, a potom i solistističkih koji su bili nadahnuti neuzvraćenom i osakaćenom ljubavlju, te se gotovo nikad nije oporavio od tog šoka.

Velibor je očito proživio snažnu krizu romantičnog prokletstva koja se svakome u životu dogodi kad-tad, a najbolje je nikad. Kad sve cvate i kad su svi parametri idealno usaglašeni, tada svijet štima kucajući tika-taka kao urica. Ali ne u ovome slučaju. On nema više vjere u ljubav, preispitava je sa svih pogodnih aspekata, uspoređuje je s misticizmom i traži nove sfere pogleda u nju. Želi da je digne na višlji nivo gdje su i mrak i svijetlo uzajamni partneri unatoč teškoćama obostrane realizacije u poetski metafizičkom smislu koji jedini kao takav i može opstati na razni suvremenog života.

Album otvara jedina posve netipična tema "Srpski rok" koja, da budemo na čisto, idealno odgovara po glazbenim parametrima stilu Brigand, ali nema ama baš nikakve veze sa cijelim konceptom. Od Velibora očekivati direktnu sprdačinu na srpski rock je nemoguće, ali evidentno jest da on s njime nikako nije zadovoljan jer su svi mahom hipsteri. No, već druga "Kriptid i Alisa" uvodi u čudnovati Veliborov svijet metafora koje su objašnive iz perspektive black metala i Black Sabbath. Poetska snaga njegovih stihova i sprega stoner-doom/ post-metal referenci dovoljno je snažna sa refrenom 'streljaj me' za moćan hit koji pršti psihodeličnim tonovima. On se nikad direktno ovdje ne obraća s jasnim, već artističko-poetskim sadržajem isporučujući prekrasnu baladu "Samostrel" od punih 7 minuta u kojoj se ima šta za razmišljati ('samostrel moj u oko te gađam/ majčino mleko u topao asfalt/ nek gori sto kilometara niz reku/ previše rupa na donjoj usni - nestajem'...).

Tek od četvrte "Mesečev kum" počinje da se odmotava klupko ove cijele fabule u stoner/doom maniru ('kako to da se daješ ljudima prema kojima osećaš ništa... možda ti baš ne bude sve dozvoljeno'). Pronađe se tu i poneka Dinosaur Jr. pjesma poput "Samervind" natopljena sjajnim tromim riffovima i staccatima na šapatima pretvarajući se u pravi alternativni rock nabijen distorzijama milozvučno odsviranih solaža. "Voleo sam te" dođe kao punk i jedina je indie-rock pjesma na albumu s prizvukom na 'pop', a ustvari posve otkriva Veliborovu fikciju/imaginaciju ili stvarnost, svejedno je.



Najvažnija pjesma na albumu, naslovna "Zaplešimo grešnici" nije uopće namijenjena širokoj audijenciji, već je posve prava alternativa i Veliboru je u njoj najmanje važan feedback publike. Njega jedino zanima 'da li znaš da ljubav nema srca dva'. Da je urađena u vrijeme "Smells like teen spiritis", mogla je biti fantastičan srpski hit. I u ovom vremenu je apsolutni hit albuma. Nadalje, tu je mračna "Metak s'mojim imenom" gotovo u cijelosti odsvirana staccato u kojoj se otkriva cijela strukturna priča - 'bar mislim da volim'. Pretposljednja "Heroj" sa doom/black referencama je puna ekspresija i povremenih eksperimenata, a posljednja "Tri noći" sa gostovanjem Jarboe na vokalu je savršeni domet velike kreativne duhovne snage Velibora.

Ne znam kako će ovu pjesmu izvoditi uživo, možda poput The Sisters Of Mercy "Temple of love" kada puštaju samplove Ofra Haze, ali bez Jarboe, ili neke vraški dobre zamijene, ovo neće dobro zvučati. Jarboe je ovdje otpjevala 'nijeme' dionice poput operne pjevačice u svome visokom falseto mezzosopranu, no da je pokuša nadomijestiti netko drugi, osobito muški vokal, ne vjerujem da bi prošlo dobro. Velibor si je nabio takve visoke standarde koje će teško uspjeti ostvariti uživo.

Ovo jest tematski fantastičan gothic/dark album, odlično odsviran, stilski uravnomjeren upravo na populaciju auditorija koji itekako drži do mnogih alternativnih svjetonazora. Velibor je veliki umjetnik, to nema spora, i biti će još veći i značajniji kroz buduću karijeru, no nedostaju mu neke vitalno važne stvari.

Umjetnički bi trebao biti još hrabriji i od stila kojeg znamo uobličiti nešto posve novo. Tematski, koliko god da je lirski zanimljiv i neobičan, trebao bi se odmaknuti od klasičnog poimanja trubadura koji pati za svojom ljubljenom, previše nalikujući starim mačoidnim ex-Yu zabavnjacima koji su gordo sricali i jaukali stihove o nevjeri, ignoriranjima i emotivnim posrtajima. Trebao bi stvoriti svoju novu emotivnu poetiku, svima jasnu i originalnu kad se ionako ne želi baviti stvarima vezanim za klišeje r'n'r-a. A to je jako teško. Jednom davno, jedan kritičar kad je čuo Mozarta rekao je 'u umjetnosti je najvažnije naći se na nepoznatom putu i pronaći savršenstvo'.

Brigant su za okvire srpske i ex-Yu scene napravili dovoljno dobar debi album koji za sada može biti prepoznat kao veliko djelo. Obračun je s bivšim ljubavima, ali nema šokantnosti i jasno izdvojene ideološke poante što je glavni problem njegove budućnosti na dalji period. Hoće li biti zanimljiv i za desetak godina? Hm...

Naslovi: 1.Srpski rok, 2. Kriptid i Alisa, 3.Samostrel, 4.Mesečev kum, 5.Samervind, 6.Voleo sam te, 7.Zaplešimo grešnici, 8.Metak s'mojim imenom, 9.Heroj, 10.Tri noći

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/11/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: II

WIZARD OF STONE MOUNTAIN: II (2018)

| 04/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Anatomia de la Vacuidad

LUCAS ALVARADO: Anatomia de la Vacuidad (2018)

| 03/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Tihi dogovor

MATEJ KRAJNC: Tihi dogovor (2018)

| 30/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Yoga, EP

SCHLAASSS: Yoga, EP (2018)

| 27/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Бинарни ОМ

ИСИДОР ИГИЋ & ЏОНИ ПРОМИС: Бинарни ОМ (2018)

| 22/11/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*