Aktivan i veoma kreativan Velibor (ima i objavljen album s bendom Brigand "Zaplešimo grešnici", 2013.) na svome drugom solo albumu vratio se prepoznatljivom stilskom izrazu kombinirajući doom, stoner, alternativni rock i ponešto post-grungea s mračnim ugođajem. Njegova glazba nakon akustičnih EP-ija i debi albuma "Čovek peva posle rata" (2012) ponovno je distorzirana, teška i troma, ovaj puta i psihodelična s ponekim eksperimentima, te žanrovski vješto balansira između rocka, gothica i metala. Stvorio je kroz dugi niz godina karijere svoj unikatni prepoznatljivi stil i image odličnog vokaliste (ne treba valjda više niti spominjati nevjerojatnu sličnost Bajsu iz Infra-Red i Kleimor) koji neprekidno traži ili izgrađuje već postojeću infrastrukturu nekim novim riješenjima, te je u ovome slučaju kompletno sam odsvirao 'žice i palice', materijal izmiksao i producirao, a jedina mu je pomoć bio snimatelj Ivan Perović.



Glazba je prirodan doom/stoner proces u kojoj nema nekih oscilacija izuzev da je aranžmanski podijelio odnose glasnijih i tiših sekvenci, odnosno snažnih, većinom kraćih disonantnih riffova sa staccatima, ponekom solažom i egzibicijom u svojstvima efekata i atmosferskih lajt-motiva, te osim toga ima i nekoliko kompozicijskih izleta izvan njegove uobičajene stilizacije. Ali lirika je ovaj puta posve neobična. Kratka sa svega nekoliko stihova i refrenom koji se po pjesmi ponovi jednom, možda dvaput stvarajući snažnu spregu s idealno prilagođenom glazbom. Razbijao sam glavu što to on točno priča, tj. pjeva, ali nisam našao na neki precizno adekvatan odgovor jer je ovaj puta vraški duboko otišao u metafore, zagonetnosti, bizarnosti, prljavštine i sofisticiranu poetiku iza koje se može nalaziti štošta za tumačiti u više smjerova. "Lov na vukove" kao album je jedna posebna priča ispunjena različitim sferama negativnih, frustriranih i depresivnih emotivnih stanja proizašlih iz ljudskih života koji su nekad bili ako ne oaza snova, onda barem neko utočište koje se na koncu pokazalo lažnim, promašenim i pogrešno utemeljenim. Priče su o raspadima takvih zajednica i odnosa, te nisu nužno koncipirane da se baziraju samo na relacijama između muškarca i žene. Ali ima u tome njegovom poetskom nadahnuću i mnogo black metal paranoja, pa i paradoksa kojima Velibor ošamućuje slušatelja po običaju skakajući s percepcije na percepciju. Kad taman pomislite da shvaćate poantu, on odjednom iskoči s nekim bizarnim stihom koji odvodi maštu u jednom sasvim drugom pravcu i to redovito završava s onim upitnikom 'što se to točno dešava' u pjesmi. Jest, takav je on, po meni vrlo blizak lirici Black Sabbath i sofisticiranih, uglavnom metal poeta kod kojih ne možete sa točno utvrđenim floskulama doći do prave spoznaje što se to nalazi iza stihova. Vraški su teški za tumačenje mada su kratki i jezgrovito sročeni, primjerice 'naša mala kuća ruši se gore od evropskog filma/ ja spavam u lavovim ustima' ("Preporod"), 'Tamiš ide unazad i miriše na Dunav' ("Lov na vukove"), 'ti i tvoje kraljevstvo gljiva u bunilu kopate zemlju dalje' ("Slučaj melanholičnog radnika železničke stanice u L. - Askomesetes")...



Upravo to razotkrivanje i istraživanje lirske poante je jedan od najvećih zalogaja ovog albuma premda ima i nekih pjesama u kojima ne treba osobito mudrovati, a one se nalaze na samom početku. "Njen problem" u tromom i olovno teškom doom/stoner tempu kroz lamentirajuću baladu otkriva nesklad između dvoje koji su nekad bili zaljubljeni i 'bacali klikere po sobi'. Atmosferična "Franzfeld" s miomirisom shoegaze/ gothic/ post-rock/ post-metala priča kroz samo 6 stihova priču o Kazanovi kojeg nije bilo sedam dana kući zbog erotske avanture, a laganiji stoner-doom "Beskičmenjak" raspreda fabulu o preziru prema intelektualcu-yappiju što putuje svijetom obilazeći seminare, studije upravljanja na engleskom i posjećuje koktel zabave ('koliko tražiš za porno film sa tvojim mrtvim detetom? Ima jedna televizija, sve će to da plati/ nisam te ubio one noći i zato sam isti kao i ti'). U tu kategoriju može da uđe i sasvim neobičan izlet u kabaretski spoj laganog rocka i jazzy atmosfere "Staklo ispod kreveta" koja opet, vrlo čudnovato priziva neke sasvim drugačije i neočekivane scene u, hm, nekakvom staračkom domu. Da li su to samo fikcije, metafore ili prikaz odnosa dvoje senilnih ljudi, teško je odgonetnuti, ali Velibor neosporno ima ogroman talent da prikaže mnogo nijansi tamne strane ljudske naravi.



One potpuno enigmatične pjesme su gotovo sve preostale. Tonski optimistična "Čajanka" nakon uvodnih kombinacija shoegaze/doom odlazeći u gothic-psihodeliju frapira bizarnom tematikom prikazanom iz neke perspektive krtice, zatvorenika, izolirane osobe, vampira ('počeću da idem u crkvu i noću ako zatreba dok trošim zube jedući zemlju/... dok izranjam na površinu maštam, da sam pijan kao Martovski zec u svom najnovijem životu'). Huh??? Prilično bizarna, zagonetna i jedna od najduljih "Inkvizitor" (6 minuta) sa svojim doom metodama ispunjena distorziranim spoken-word egzibicijama u kojima, kad se prati tekst, uistinu ne možete doći na čisto da li se ovdje radi o holokaustu, nekoj bolesnoj filozofiji, ritualnom sotonističkom obredu, šegačini na račun Slobodana Miloševića ili nečemu sasvim desetome, ali u svakom slučaju ne radi se o ničemu nimalo zabavnom i optimističnome. Drugi dio stvarčine ima eksperimentalni, psihodelični i de-kompozicijski manir s obiljem improvizacija i noisea u izrazito mračnoj atmosferi, te se po svemu čini da je Velibor ovdje napravio jednu izuzetno apstraktnu art egzibiciju.



Instrumental "Riedquat" idealno sjeda s akustičnim neo-folk performansima i teškom 'laid-back' strukturom samplova i nekih prigušenih zvukova ostavljajući tek malo prostora da se udahne nova količina snage za tri naredna, vrlo teška komada za završnicu albuma. Premda je "Preporod" naizgled optimistička kad se pogleda tekst i čuje vedriji, ležerniji Veliborov vokal, ona ipak sakriva mnoštvo čudnih paradigmi čudnog romantičnog odnosa u kome se osjeća duh neugodne emotivne prošlosti. A što li ga sve skupa znači abnormalno neuravnotežena priča "Slučaj melanholičnog radnika železničke stanice u L. - Askomesetes", moram priznati da niti uz najbolju bistru glavu svoju nisam odgonetnuo. To je upravo jedna od onih pjesama za koju mislite da vam je sve jasno i da će biti 'laganica' za moždane vijuge, ali malo sutra. Čini se da je ispričana iz aspekta promatrača koji gleda neku đankozu (žensku, naravno), a možda i jeste tako. Nisam najsigurniji jer je poezija skroz alternativna i netipična, puna nabacanih crtica i sličica, misli i kontradikcija u kojima je vrlo teško uhvatiti točan misaoni proces i samu scenografiju autora. Naslovna "Lov na vukove" sa svojim senzibilnijim riffovima bez distorzija i blagim blues/jazzy tehnikalijama i ponešto eksperimenata u pozadini vraća cijelu priču na početak neskladnog romantičnog odnosa i obostranog nerazumijevanja u kome očito nema nikakve perspektive.

Čudan, jako čudan i neobičan album, ali veoma zanimljiv za razmatranje. Sofisticiran, ponekad širom otkrivenih horizonata, a onda odjednom - blackout. Paf! Nema niti jedan izražen hit i to mu je osnovna slabost, ali ima strahovitu dubinu koja navodi na razglabanje i tumačenje. Pjesme uvlače slušatelja u pomni proces prosuđivanja autorske očite iskrenosti na vješto izvitoperen način poput minimalističke avangardne soap-opere u kojoj nema striktnog upiranja prstom u osnovni problem. On lebdi u zraku i igra se sa senzorima ostavljajući bezbrojna pitanja o ekscentričnoj mašti autora koji je ustvari veoma senzibilan, ali do daske povrijeđen i izgleda da o ni čemu drugome ne može da piše i pjeva osim o slomljenom srcu, preziru i unutarnjem gnijevu kojega mu stvaraju i neki sitni, ponekad bezazleni detalji od kojih umije napraviti vrhunsko dizajnirane pjesme.

Velibor je strahoviti talent, u to nema nikakve sumnje. Odličan pjevač i instrumentalist kome čak niti bend nije potreban, ima svoj film u glavi, svoj scenarij, svoju režiju i nevjerojatan individualni karakter s kojime se može i umije iskopati na površinu najboljih i najoriginalnijih ex-Yu rock autora. Ima strahovitu karizmu, ne priča nikakve bedastoće, a da se ipak pokuša maknuti od individualnog povrijeđenog ponosa i zapričati neku storiju o globalnim problemima koji se svih nas tiču ili da ode u sofisticirani prikaz društvene, socijalne i političke krize ili u neke sasvim petstote fikcije, ne vjerujem da bi promašio temu. Ovako samo nastavlja tešku sagu koja će kad-tad postati vrlo dosadna i nezanimljiva, ali ovdje je došla do svojeg vrhunca u obliku najboljeg mu albuma nakon nesretnog raspada Jewy Sabatay.

Naslovi: 1.Njen problem, 2.Franzfeld, 3.Čajanka, 4.Beskičmenjak, 5.Staklo ispod kreveta, 6.Inkvizitor, 7.Riedquat, 8.Preporod, 9.Slučaj melanholičnog radnika železničke stanice u L. - Askomesetes, 10.Lov na vukove

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/08/2014