Nakon razočaravajućeg albuma "Bloodmoon: I" (2021) s gothic-folk svaštarkom Chelsea Wolf kad im je većina starih fanova doslovce okrenula leđa zbog laganica i kojekakvih post-metal dijapazona što bendu nikako nisu pristajali, a usput, nekolicina slabašno upućenih portala što se tiče metala i hardcorea su im uputili vrlo visoke ocjene (Rolling Stone, All Music, PopMatters...), taj kreativan posrtaj se ipak najbolje odrazio po tome što je bend po prvi puta u zadnjih dvadesetak godina izostao s lista najprodavanijih albuma u USA i UK. Sada, na petak 13. su se vratili s ovim 11. albumom, hvala Bogu, na onaj poznati kaotični hardcore-metal/ post-hc/ mathcore zbog kojeg su divljenje i bezgranično poštovanje. Kako kome, onaj prijelomni album "Jane Doe" (2001), još uvijek je jedan od najiščašenijih albuma ikad snimljenih, i primamljivo je suprotstaviti taj zvuk iskrenim tekstovima uzburkane paranoje odražavajući unutarnji tobogan koji dolazi s emocionalnim krvoprolićem: naime, ovaj album se kreće između žestokih političkih krvoprolića i tmurnih obračuna sa smrtnošću, a kroz tekstove frontmen Jackob Bannon obično djeluje u prvom licu i rijetko se čini kao da poziva na perspektive osim svoje, ali njegov nedostatak specifičnosti gotovo uvijek odbacuje osobne imenice što po de foltu potpuno zbunjuje kompletnu fabulu i drži stvari nejasnima tako da svaki fokus dijeli između bijesa velike slike i unutarnjih obračuna sa smrtnošću kojih se, očito plaši. Sve ovo može pripadati bilo kojem razočaranom post-reaganovskom punk, hardcore, grunge ili metal bendu počevši od Black Flag, Fugazi, Ministry, Nirvane, sve do RATM, Biohazard i ostalih istomišljenika. S druge strane, Bannon je tekstove, navodno, album napisao na parkiralištu pored groblja kada je bio na nekom sprovodu, a njegovi tekstovi oplakuju činjenicu da je smrt najlakši način da se ljudi okupe.





Album s 10 pjesama je podijeljen na dvije različite polovice: prvu žestoku i političniju, drugu tmurniju i osobniju razmatrajući naše tradicionalno shvaćanje "ljubavi" i načina kako bi se održala njezina vrijednost u modernom životu s osjećajem očajničkog protesta protiv masovne pacifikacije u pjesmama "To Feel Something" i ovisničke lamentacije o opijatima "Gilded Cage". "Sustavno ključamo", viče: "farmaceutski krvarimo". Za početak su realizirana prva dva najavna singla, naslovni "Love Is Not Enough", te završna pjesma "We Were Never the Same", a ono što se općenito može reći o kompletnom albumu jest da su se kao bend vratili na energiju koju će, možda teško u ovim godinama kao pedesetogodišnjaci moći izraziti na koncertima. Ali, ne brinite, Bannon je još uvijek u odličnoj formi, jede samo niskokaloričnu hranu, ne pije i ne puši, svaki dan trenira, pomalo se bavi tetovažama i mogao bi nadživjeti Iggy Popa i Mick Jaggera, svaka čast! Pogledajte njihov nastup iz New Yorka prošle godine...



Naslovi:
1.Love Is Not Enough 02:22
2.Bad Faith 02:48
3.Distract and Divide 01:31
4.To Feel Something 01:58
5.Beyond Repair 02:29
6.Amon Amok 03:43
7.Force Meets Presence 02:17
8.Gilded Cage 04:48
9.Make Me Forget You 04:58
10.We Were Never the Same 04:13

marko // 13/02/2026