Solo projekt dobro znanog pokretača nekolicine retrospektivnih garažnih rock/proto-punk žanrova još koncem 90-im, gitariste i vokaliste Gorana Lautara koji je prvotno s trojcem The Babies odvalio i potaknuo cijelu lavinu hrvatskih srodnih bendova osnovnu bazu pronalazeći u zvuku i stilu garažnog rock undergrounda kasnih 60-ih i ranih 70-ih, tokom posljednje dvije decenije održavao je karizmatičnu karijeru nanizavši malu, ali zavidnu kolekciju autorskih radova s uglavnom kratkotrajnim bendovima (Welcomin' Committee In Flames i Dykemann Family), te je po svemu izgledalo da njegov kredibilitet o(p)staje samo na svetom zakoniku gitarske distorzije s pogledom u neku davnu, puno bolju prošlost r'n'r-a. Međutim, pojavom benda Modern Delusion interesi su mu se naglo okrenuli ka modernijem i sofisticiranijem izdanku post-punka s electro primjesama (2015. su objavili album "Days of US"), da bi Goran sasvim nenadano potpuno zakoračio u svijet synthova i elektronike s ovim vlastitim oneman bendom potegnuvši neočekivani zaokret prvijencem "Neon Lies" (2016), a potom i s mono EP-ijem "Silenced/ Sons and Daughters" (2017) tiskanim isključivo na krckavom vinilu (obje pjesme se nalaze na ovome drugom albumu). Riječ je o spregi ranog elektronskog izraza kada termin synth-pop još niti nije postojao, tamo iz vremena prvih radova Suicide, Human League, Cabaret Voltaire i primjerice albuma "Radio Activity" Kraftwerk, elem, kada se po kuloarima od sredine 70-ih raspredalo šta je to točno i kakvim nazivnikom krstiti futurističku glazbu koja je izbacila iz uporabe 'žice i palice', a prihvatila se klavijatura, synthova, efekata i zapisa s magnetofona, te doduše, tada primitivnih ritam mašina i prvih programiranih softwera. A uz to, Goran je da ne ostane skroz u retrogradnom miljeu, zvuku i stilu Neon Lies pridodao i šmek kurentnijih IDM, te post-industrial/ electro-noise/ dark-wave (a pomalo i post-techno) stilizacija objedinivši staru ostavštinu s friškijim underground strujama koje smiono krče nove putešestvije izražavanja ne obazirući se na tragediju zvanu stvaranje komercijalnijalnog potencijala pod svaku cijenu.



Na ovome drugom albumu objavljenom samo na audio kaseti sredinom siječnja 2018. nastavlja zacrtanim, ali slušatelju i nepredvidljivim krivinama šarajući idejnim rješenjima od kompozicije do kompozicije stvarajući kaotično-klaustrofobičnu, mračnu, tužnu, usamljeničku i depresivno sivu fabulu raznolikih kolaža kombinirajući elektronsko noiserske, uglavnom plesne fragmente potaknute ne baš optimističkim sublimiranjem životnih opservacija. Uronjen i u lo-fi spektar koji daje puno mogućnosti za slobodne hodove i ukusno poredanu eksperimentalizaciju, ne drži se nekih strogih 'pop' načela premda se trudi ne prekoračiti opseg od maksimalno 4 i pol minute, odnosno, fiksiran na minimalističkoj gradnji, većinu od ovih 11 naslova kompresira u kratke i jezgrovite formate koji, istini za volju, s tim 'pop' efektom i nemaju neke zajedničke konotacije.



Slojevito aranžiran premazima harmonijskih linija, naglašenih basova mekanijih registara, ponekih sitnijih staccato intervencija i samozatajnim, povučenim vokalom okićenim echo efektima, ovaj album proteže nekoliko ambijentalno-atmosferičnih uboda (kratki instrumentalni uvodnik "Brave", nova, puno skladnija stereo verzija spomenute "Sons and daughters", ovaj puta uz žensku vokalnu pratnju stanovite Lexis i kratki programatski skit "Hugging gold"), većinom se oslanja na tu koheziju electro/ post- industrial/ synthwave kreacija s gothic štimungom i plesnim tempovima minimaliziranih na dva-tri osnovna elementa (programirana bas pedala, doboš i fuzz). Takvi naslovi su "Ephemeral meeting", "Day they built a wall", "Silenced", "I will always fuck it up" i "Pressure" (s mračnim post-techno ugođajem a'la Mouse On Mars), a ako se išta može izdvojiti s ponešto klasičnih electro-pop sintagmi, onda su to "Kill us" i "Hurt" koje donose duh kratkoročnog šefildskog benda The Future s Adi Newtonom (Clock DVA), inače preteče Human League. S ovakvom alkemijom utkanom u 32 minute materijala Neon Lies, odnosno Goran daje dovoljno prostora da nekoć mrskom elektronskom hibridu rocka vrati izvorni smisao, to jest, inverzijom standardnih kantautorskih zahvata kakve bi moguće uobičavao kreirati na distorziranoj gitari, oslobodio je manipulaciju kibernetike i copy/ paste repeticija odvojivši ih kao zaseban segment prijeko potrebne organizacije i same pripreme u kojoj se itekako osjeća ljudski faktor živog muzičara, a ne stroja ili vještog studijskog meštra koji od već postojećih samplova i beatova proizvodi 'neku novu' muziku.

Sve je ovdje prirodno usaglašeno, čak ponekad i s namjernim zvučnim opstrukcijama, no fluidnost fabule, dramatizacija i dinamika režirane su na visokoj kreativnoj razini tvoreći intrigantnu cjelinu poticajući skriveniji adrenalin za turobnija raspoloženja kojima se redovito pristupa s distance i s oprezom. A u tome i jest prednost ovog albuma da ne sjeda na prvu loptu iziskujući od auditorija pomnije promišljanje i analizu što mu omogućuje mnogo dulji vijek trajanja nego da se kojim slučajem obreo s potentnim hitom u lascivno-lukavoj produkciji (a ima ih barem 2-3) koji bi svu težinu i privlačnost kompletnog sadržaja bacili u sasvim drugi plan.

Naslovi: 1.Brave, 2.Ephemeral meeting, 3.Pressure, 4.Kill us, 5.Sons and daughters, 6.Hugging gold, 7.Hurt, 8.Day they built a wall, 9.Silenced, 10.I will always fuck it up, 11.Ogledalo strahot

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/06/2018