Nakon pet albuma s matičnim glam-brit-pop SUEDE i jednog kratkog izleta u THE TEARS, vokal i jednih i drugih, odlučio se za objavljivanje solo izdanja. Kao klasični fan grupe SUEDE, nisam prežalio njihov raspad, pogotovo stoga što sam uspio propustiti i jedan od njihovih zadnjih koncerata koji su se događali u našoj blizini i to sve samo iz lijenosti. Ponovni susret s Bernardom Butlerom, bivšim kolegom iz bivše grupe, a koji je otišao i prije nego se grupa raspala, shvatio sam kao prolaznu fazu i očekivao nešto više. Čini se da je to više solo karijera.

Početak albuma obećava. Love is Dead, svima već poznati singl na tragu klasičnih SUEDE radova, nije mogao biti bolji za ponovni susret sa Brettom i njegovim vokalom. One Lazy Morning je kao što i sam naslov kaže lijena jutarnja pjesma, dok se gitara prviput pojavljuje na ponajboljoj Dust & Rain. Gitaristička no malo laganija, gotovo trip-hop atmosfera nastavlja se na Intimacy.

I onda kad se očekuje rasplet i explozija, Brett usporava s To the Winter. Prekrasna balada na krivome mjestu, jer osim što usporava atmosferu do kraja, prelazi u Scorpio Rising, jednu od dvije najlošije pjesme na albumu. Definitivno njegova najlošija i najkenjkavija pjesma u dosadašnjoj karijeri je More We Possess The Less We Own Of Ourselves, pjesma dosadna da dosadnija nemože biti i koliko god su Ebony i Song for My Father u redu pjesme, toliko nemogu uopće doći do izražaja ako se slušaju nakon spomenute.

U nadi da mu se tako nešto neće ponoviti u budućnosti.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 05/04/2007

PS: Najbolje: Dust & Rain, Song for My Father
Izbjegavati: More We Possess The Less We Own Of Ourselves