Vjerojatno će se bar jedan mali dio ljudi, koji su krenuli čitati ovaj tekst, zapitati tko je uopće Pavle Miljenović? Da ne kopiram tekstove s nekih drugih stranica, najlakše je napisati da je gitarist, ponajviše jazz gitarist, koji je svoju diplomu zaslužio u Klagenfurtu na Kaertner Landeskonservatorium konzervatoriju. Već ovaj kratki uvod sasvim dovoljno govori koliko je težak put jednog jazz glazbenika u odnosu na bilo koji drugi žanr, a opet, s glazbene strane, jazzeri su puno veća alternativa od bilo kojeg rock pravca i raznih mu podžanrova. Tu naravno dolazimo do pitanja zašto se ljudi u Hrvata bave jazz sviranjem kad je sigurno da u tome nema novaca. Odgovor na to pitanje istovjetan je glavnom sastojku tajne formule gosp. Klještićeva rakburgera iz "Rakove Poslastice", a to je LJUBAV. Već pri inicijalnom slušanju albuma, taj sastojak je i više nego čujan!

Uostalom, bolje da Pavle ukratko ispriča svoju ideju i i viziju iza albuma Begin.:



Pavle Miljenović i moja malenkost upoznali smo se na KSET-ovskom koncertu Marija Rašića u čijem Balkan Zoo Ensembleu je Pavle bio zadužen za gitarističke dionice. Iako se tad nismo do sita napričali, već jedva nekoliko jazz rečenica bilo mi je i više nego dovoljno da shvatim da imamo slične, no ne sasvim iste, poglede na jazz glazbu. Komentirali smo kome je draži prvi, a kome drugi kvintet Milesa Davisa, koncert Sonnyja Rollinsa u Zagrebu, te o Shorterovoj puhačkoj genijalnosti već na početku karijere, dok je bio član Blakeyjevih The Jazz Messengers.

Idući put sam Pavla slušao dok je s Vedranom Ružićem svirao na promociji Vedranova sjajnog albuma 'Spiritual Market'. Tamo sam još jednom nahvalio Miljenovićevo sviranje, kao i znanje da se bez problema prilagodi karakteru benda u koji je utkan. Bilo je tu i malo pošalica o njegovoj zuzi koja je imala sve odlike pravog češkog turista na jadranskoj obali. I još uvijek pamtim zvuk gitare koja je imala manirizme Johna Abercrombieja, taj jedan fini ton koji nisam toliko uočavao u Zoo Ensembleu, a na trenutke ga čujem i na ovom albumu.

I sad se vraćam do desetog mjeseca 2017. godine i koncerta Eric Reed trija na kojem je Pavle igrom slučaja sjedio tik do mene, te mi je u razgovoru natuknuo da će Croatia Records uskoro izdati njegov debut album, koji je praktički već gotov i čeka se samo štampa cd-a. Moram priznati da me to iznimno razveselilo, jer znam koliko je mukotrpan album svakog našeg jazz glazbenika, a album mu je možda i jedina poštena vizit karta. I taman koji dan prije (N)ove godine zove mene Pavle da je cd vani i da ima primjerak za mene. Nisam u tom trenutku bio siguran tko je od nas dvojice bio više izvan sebe od sreće, ali moram priznati da sam jedva čekao da ubacim cd u cd player. I trebalo mi je nakon tog prvog trenutka malo vremena da dođem sebi.

Često pri slušanju albuma imamo neka svoja očekivanja, ali ja moram priznati da uopće nisam znao što da očekujem od ovog albuma. Kroz kavu s Pavlom, taman prije slušanja albuma, nisam uspio odgonetnuti u kojem smjeru je trasirao ovaj album, ali najviše što sam uspio dokučiti da ga neće previše gurati na free stranu. Iako to nije bio odgovor koji sam najsretnije prihvatio, slušajući ga dosad više desetaka puta, nekako mi je drago što sam bio u krivu. Ne smijem već u startu zaboraviti zvjezdanu posadu kvinteta: Pavle Miljenović - gitara, Mario Bočić - saksofon, Hrvoje Galler - glasovir, Zvonimir Šestak - kontrabas i Borko Rupena - bubnjevi. Pavle je s Mariom već svirao na albumu Vedrana Ružića, dok me Hrvoje, Borna i Zvone na prvu vraćaju malo više unatrag prema Capisconne albumu 'Time Traveling'. Zbilja probrana ekipa u kojoj je Pavle našao i više doli moćne saveznike.

Sama naslovnica albuma u sebi ima nešto nalik na naslovnice albuma njemačke jazz kuće ECM, a sama atmosfera cijelog albuma kao da je tkana kroz svijet ECM-ove tradicije. To je veliki kompliment ovom albumu, jer koliko god da je ECM kao etiketa šaren, toliko je 'Begin.' pogodio njegovu žilu kucavicu. Moram priznati, to nije nimalo lagano, ali niti slučajno nitko ne smije promatrati album kao neku ECM kopiju. To ne da bi bilo pogrešno, već bi dotični s tim stavom bez problema promašio cijeli fudbal. Ovo je, bez imalo razmišljanja, pravi glazbeni doktorat u kojem je autor ostavio kompletno srce, ne razmišljajući o bilo kakvim posljedicama. Ako strože to promatram, onda mogu još sigurnije reći da je 'Begin.' album van nekakvih standardnih jazz shema i kategorija i definitivno spada u onu malu kategoriju najboljih domaćih jazz albuma unatrag dvadeset i više godina. I samo potvrđuje da je jazz glazba kod nas u obrnuto proporcionalnoj poziciji s popularnošću i medijskom pompom.

Album kreće s kompozicijom "The View" koja u sebi, posebno u uvodu, ima nešto od James Bond atmosfere. I moram priznati da je to pjesma s kojom sam se najviše borio, nekako kao da mi nije uspjela dosegnuti atmosferu koju imaju ostale (sve osim posljednje "End, Begin") kompozicije i kao da mi i sad u njoj fali eteričnosti ostalih pjesama. Moguće da sam nešto krivo iščitao slušajući ovu pjesmu, koja je sama po sebi vrlo dobra, ali slušajući ostatak albuma, kao da nije do kraja utkana u album, već je nekako samostalna. "Afternoon Walk" zato u prvih par taktova već doseže sve ono što ovaj album jest. Sjajna solo dionica Zvonimira Šestaka, kojeg smatram možda i najvećim hrvatskim jazz kontrabasistom, u koju se ubacuju Mario i Pavle, popodnevnu šetnju vode u sukob titana koji pred sam kraj smiruju i genijalno vraćaju na glavni kolosijek. Taj jedan unutarnji krik koji se čuje u ovoj pjesmi odlika je koja krasi ovaj album. I dok sam razmišljao kako bih svoje emocije ovih pjesama najlakše predočio glazbenicima i jazzerima koji će čitati ovaj tekst, usporedba koja mi je prva pala na pamet bila je tiha free jazz forma albuma 'Free Fall', koju je Jimmy Giuffre snimio kao genijalan primjer da slobodna jazz forma ne mora biti glasna poput free albuma Coltranea ili Colemana. A ima sve potrebne sastojke, od kojih je unutarnji krik, a ne vanjski kao u slučaju spomenutog dvojca, jedan od bitnijih elemenata i onaj koji iskače i diže letvicu. "A Battle Lost" mi je, recimo, pokazao koliko ima kreativnosti u aranžmanu pjesama, gdje u jednom trenutku, nešto prije druge minute, cijeli bend stane i par sekundi čujemo samo bubnjara, a nakon tih par sekundi priključuju se gitara i klavir. Fora ne toliko često viđena u jazzu, a opet jednostavna i genijalna. Uvod u "Steps Forward" ima renesansni uvodni ugođaj u kojoj je idealna suprotnost Bočićevom saksofonu, ali Hrvoje oko druge minute odrapi odličan solo na koji se sjajno nadoveže Pavle, a završi ga Zvone. I onda opet onaj neobičan renesansni uvod. Meni sjajno!

Već nakon tri - četiri pjesme daju se naslutiti sve odlike ovog albuma. Prije svega tu je genijalno zajedništvo svih muzičara koji su milimetarski precizno vođeni rukom Pavla Miljenovića. Pavle kao glavni autor ne gura svoju gitaru pretjerano u prvi plan, već tu ulogu puno češće preuzimaju saksofonist Mario Bočić, te pijanist Hrvoje Galler. To je po mojim parametrima odlika velikih jazz lidera. I siguran sam da nije takvu kontrolu lako imati, posebno kad ti je ovo tek autorski jazz debut. Uz to da se očitati koliko se Pavle trudio posložiti sve aranžmane da sve ne bude samo banalno odrađeno na onaj stari način - red teme pa red solo dionica. Ovdje je sve tako lijepo isprepleteno po onoj mušketirovoj: "svi za jednog, jedan za sve".

Iduće dvije kompozicije, "A Garden in the Snow" i "Into the Wild", imaju toliko moćnu, a opet dijametralno suprotnu atmosferu. U potonjoj Pavle puno više levitira rock atmosferi gitare s kojom se razbija standardna laganija atmosfera albuma, te većim dijelom ciljano vodi pjesmu u avangardnom smjeru gdje mu se nadovezuje i Bočić na saksofonu, ali pred kraj se atmosfera vraća na jedan ljepši ton, s laganim avangardnim cimanjima Gallerova klavira i idealna je kombinacija Shortera i Mingusa u jednom. "A Garden in the Snow" je zato puno više fokusirana na jednu lijepu zimsku idiličnu atmosferu koju sam doživio poput nikad ispričane bajke. Uostolom, naslovi pjesama i više nego precizno pričaju te dvije priče."Connection point" kao posljednja duža kompozicija albuma kroz moje viđene doima se poput tribute pozdrava starim gitarističkim jazz majstorima, ponajviše Jimu Hallu i Wesu Montgomeryju, uz dodatak funky groova Eddieja Harrisa. Posljednju "End, Begin" u trajanju samo tri minute nagradit ću titulom radiofonične pjesme albuma, koja sjesti će u uho i onima koji su tek krenuli u jazz vode zahvaljujući saksofon temi.

Čitajući ovaj tekst nekoliko puta, primijetih da sam bubnjara Borka Rupenu nekako najmanje spominjao, što je definitivno velika nepravda jer je Borko onaj koji svojom nenametljivom svirkom drži cijeli kvintet. Njegove sjajne promjene ritmova i prijelazi u pravom trenutku toliko su nenametljivi, a opet metronomski precizni da sam se u jednom od faza slušanja albuma fokusirao strogo na njegovo sviranje, što zbilja rijetko radim. Posebno kad su bubnjari u pitanju. Iako je veći dio zaključka ovog albuma iznesen već prije kroz tekst, ja sam i dalje sretan što je Pavle napokon izbacio iz sebe ovaj album. Uz to moram priznati da nisam neki pretjerani fan gitarističkog jazza i u svojoj relativno velikoj jazz kolekciji imam jedva desetak najvećih gitarističkih jazz albuma. Ali 'Begin.' u svojoj suštini to više i nije nego što je. Pavle je tu samo jedna puzzla kvinteta, a nikako iznad njega. Na albumu ne robuje nikakvim autoritetima, već je primarno svoj. Dakako da se teško bježi od uzora, ali njihovo uplitanje je svedeno na minimum i puno je veći naglasak na kompoziciji i atmosferi unutar iste. Ne samo da je uspio napisati sve kompozicije, što znači da je album kompletno autorski, već je posložio i kompletne aranžmane. "Usput" je odradio i produkciju albuma, a "onako u hodu" organizirao i skorašnju promociju albuma 'Begin.'. Sve to iziskuje veliki napor i pitam se koliko je vremena potrebno da se čovjek rekuperira nakon toliko trošenja. Sav taj trud čuje se kroz album, što je uostalom i najvažnije. Što bi bilo da je tek imao čovjeka koji se mogao brinuti oko produkcije i promocije, a da se autor može posvetiti samo skladbama i aranžmanima. I istog trenutka sjetim se da živimo u Hrvatskoj…

ocjena albuma [1-10]: 10

jura // 10/01/2018

PS: Sve ovo izneseno u tekstu dobiti će svoju potvrdu vrlo brzo, 13/01/2018 na zagrebačkoj promociji albuma u Boogie klubu u Zagrebu.