Sabe su mnogo napredovale od d.i.y. debija "Prihvaćam sve" (2014) i demo materijala koje su objavljivale pjesmom po pjesmu opskurno se trudeći napraviti čim bolje sviračko-scenske performanse koji su im jako dobro išli od ruke spontanim i iskrenim pristupom 'ne znamo i ne umijemo mnogo, ali naša poruka je jasna'.

Sada, punih 5 godina otkako sam ih prvi puta gledao u Purgeraju 3.XII 2012. zajedno s Radost!, došle su do kreativnog klimaksa koji je unazad nekoliko sezona rezultirao i s vrlo zavidnim komercijalnim učinkom kakvim se malo koji hrvatski bend i izvođač stasao u ovome desetljeću može pohvaliti: pjesme im se svaki dan vrte na radiju, te su omiljene gošće svakog ljubitelja glazbenog izričaja bez obzira na žanrovske preokupacije. Uspjele su prodrijeti svojom snažnom, ali nadasve odmjerenom manipulacijom britkih i jednostavno sročenih pjesama da kao bend svjesno orijentiranih LGBT djevojaka dospiju u sve pore današnjeg društva ne dogmatizirajući ili banalizirajući, a pogotovo ne sofisticirajući svoj stav. Njihove pjesme su jasne, vrlo lijepo uređene, a ovdje su za potenciju još i bolje kreativno učvršćene zahvaljujući sve fleksibilnijoj Ani Opalić koja je od one samozatajne cure za klavijaturama postala jedna vrsta ženskog Johnny Marra pogađajući u ton, takt i dušu tekstove koje pjeva Martina Zvonić, opet jedna sasvim zvrkastija varijanta Morrisseya. Njih dvije su u zadnje 3-4 godine jedne od rijetkih svijetlih točki hrvatske demo scene, evo, sad potkrijepljene i sa zvaničnim ostvarenjem za Aquarius, a možda će se u budućnosti o ovome albumu u medijima steći dojam da im je debi. Reklo bi se, to je nevažno s ovog aspekta kako ih se danas doživljava. Ne. Itekako je važno jer su cure mnogo toga rekle i napravile prije ovog albuma premda i nisu znale osobito svirati, ali su bile pune impresije i nisu se libile prikazati ono što im je na duši.

Lukavo su unazad par godina izbacivale singlove i EP izdanja, baš upravo poput R.E.M. koji su u početku karijere redovito na koncertima svirali nove pjesme da uoče kako ih ljudi percipiraju, a ne kao oportunistički izvođači 'dovedimo nekog znamenitog producenta da sredi stvar'. Sabe su, diviti im se treba, kroz sve ove ove godine ostale dosljedne svome pristupu koji se prije svega temelji na originalnosti. Ama baš nikoga ne kopiraju i rade svoju unikatnu muziku koja je na razmeđi popa i rocka s evidentnim utjecajima šansone i mainstream zabavnjaka, ali to što rade, vraški dobro rade. Imaju tu sjajnu kreativnu osnovicu u kojoj su im pjesme ravnomjerno posložene na 'off' i 'on', odnosno, mogu se percipirati da nisu suštinski karakter koji mnogim konzervativcima izaziva gnušanje ili, naravno ljubiteljima fokusirane populacije predstavlja zadovoljstvo.

Naravno, ovdje se niti ne zapostavlja univerzalni smisao ljubavi premda su ovdje sve pjesme direktno upućene ka ženskim emocijama i sva sreća da je tako, ali mogu se shvatiti i iz muškog rakursa heteroseksualnih orijentacija. Nimalo ne zadiru u neke loše premise ili insinuacije, dapače, vrlo su zabavne. Ovaj dvojac ima jaku sliku suvremenog svijeta 21. stoljeća - nimalo ga ne pokušava silovano promijeniti, već ide u jasno seciranje od stiha u stih konciznim potezima koji pjesmu po pjesmu na ovome albumu čine njihovim besprijekornim ostvarenjem.



Teško je zamisliti što je pokojni Karlo Metikoš pokušavao napraviti s albumom "Dnevnik jedne ljubavi" Josipe Lisac u vrijeme kada hippy/flower-power trend još nije niti zaživio u bivšoj Jugoslaviji, ali je ipak, s vremenom ostvario besmrtni kult isto kao i Šarlo Akrobata s albumom "Bistriji ili tuplji čovek biva kad…", no izuzemo li ovakve raritete (a i prvi album Boe ili drugi Idola "Odbrana i poslednji dani"), Sabe su sažele svu komunikaciju odmjerene relacije mnogih emotivnih odnosa, bez obzira što im se tekstovi baziraju na višesmislenosti kojoj bi pozavidio i Morrissey, a bome i Costello, a i Michael Stipe uključujući i bivše Idole. Jasno, pogađa se, da je osnovna preokupacija ovog albuma ljubav oko koje se sve vrti, čak i namjerno naopačke što govori naslovna pjesma "Stoj na glavi": 'Ljubavi, zašto si tužna?... Ja bi za tebe napravila stoj na glavi, zvijezdu, iako ne znam kako se pravi i jako se bojim kada se svijet preokrene'. Elem, ljubav je zeznuta stvar. Emocije su čarobne kada se leti, ali i drastično mračne kad se pada i ponire u ambis, no takvih mračnjaka na albumu, ipak nema, a kroz retke gdje se potkrade poneka namjerna insinuacija na lošije emotivno stanje, lukavo je zamaskirana poetskom demagogijom. Odnosno, sve ovdje buja i frca od pozitivnih osjećaja bez obzira na neminovan protok vremena prikazan u glavnom, ranije objavljenom hitu "Starimo" koji si je već sada priskrbio status radijskog evergreena sa šmekom impresivne unutarnje paranoje Charles Bodlera. No, cure nimalo nisu potištene i ne glumataju hipsterski fikcionalizam, štoviše, direktne su i ubadaju svojim pričicama u konvencionalnu suvremenost koketirajući glazbeno s prohujalim vremenom, a baš upravo taj spoj daje im specifično originalan dojam šansonjerskog raspoloženja, atmosfere kojoj pribjegavaju tipični zagrebački filmski režiseri što u datom momentu prikazivaju određene slojeve društvene svijesti.



Kao što su primjerice Idoli na mini LP-iju "VIS Idoli" spojili utjecaj new-wavea i šansona San Rema, tako i Sabe rade spoj kabaretskog pristupa sa soft-rockom primjereno ga pozicionirajući za najširi auditorij bez imalo alternativne impregnacije, ali opet, s druge strane, upravo zato su i alternativne jer nitko u nas na takav način ne radi popularnu glazbu, čak niti zabavnjaci koji su fiksirani isključivo za medijski efekt. Evo, uvodna "Pokaži mi" protkana snenom laid-back atmosferom klavijatura i dinamičkim aranžmanom u prvi plan izbacuje sjajnu sposobnost Ane za međuigru s gitarskim frakcijama Marka Lucijana Hraščaneca što se zna odvaliti i u blueserske slide-efekte, a zna zasvirati i saksofon na drugom dijelu Goran Bogunović (Radost!) je odsvirao sve vitalne dionice gitare. Gdje je Hrašćanec odsvirao gitaru, ne znam točno, ali kako god, obje gitare su sjajno uštimane u koncept ovih pjesama. Spomenuta naslovna odiše starinskim, rasplesanim ugođajem revijalnog foxtrota od prije 100-tinjak godina s mnogo instrumentalnih slojeva (bome miriši i na banjo), također plesna "Čudesna" amplificirano-akustičnim obligacijama R.E.M./ Costella u kojoj su i Goran i Ana odigrali odlične solo role gotovo na onoj razini kako je jednom prilikom rekao Michael Stipe 'volim plesni rock s laganim psihodeličnim trenucima', a doslovce rečeno brza rokačina "Moram" nosi drajverski riff i ponovno dinamičan tempo s dramatičnom lirikom o brzom životu u kome je sve unaprijed planirano 'jedno te isto vrijeme'. Valja pohvaliti i Zrinku Kolarić na palicama, lupa ga poput drvosječe kao sjekirom u kladu metronomski odmjereno.



Laganiji dio albuma otpočinje s hitom "Starimo", a nastavljaju ga "U paralelnoj stvarnosti", pjesmom umjerenog tempa s kojom se Sabe uključuju u dugački spektar domaćih zabavnjaka pometnuvši metlom Borisa Novkovića i nekadašnja Srebrna Krila i Nove Fosile u zapećak na račun odlične saks dionice i dubokog teksta, te potom procesuiraju finu klavirsku laganicu "Dok sanjaš putovanja" u kojoj je opet saks vitalni čimbenik s jazzy konotacijama. Oni koji se sjećaju onog odličnog, prvog Stingovog solo albuma "The Dream Of The Blue Turtles", prisjetiti će se nekih vrlo sličnih melankoličnih momenata, dok je "Ne razumijem" stanoviti trip-hop s raskošnom klavirskom infrastrukturom kao da su je gradili Donald Fagen i odnedavno pokojni Walter Becker, čuveni dvojac iz Steely Dan.



Klavir kao osnova je ovdje izuzetno emotivna baza što se osobito izdvaja u duet-pjesmi "Hvala ti ljubavi što me voliš" protkanoj smooth-jazz elementima i pikantnoj teksturi punoj svađe na zabavan način jer Sabe jesu takve, a da su drugačije, ozbiljnije, ne bi imalo ovakvog učinka. Na kraju, vrlo zvrkasta kabaretska "Nepoznati ljudi" koketira s minimalističkim klasicizmom poput Meredith Monk, folk detaljima, hip-hop vokalizacijama, progressive aranžmanom (središnji dio je atmosferično 'moody' jazzy lagan poput recimo Haustora), a dinamika kojom pjesma opčinjava donosi ovim curama još jedan palac gore da su van svake sumnje napravile izuzetan glazbeni kolač za sve uzraste i jako mnogo žanrova koji se objeručke prihvaćaju. Naravno, na albumu je i još jedan ranije objavljen hit "Ljetna pjesma", tako da ovih nepunih 45 minuta obiluje izvrsnošću, originalnošću i autorski legitimnim pečatom u kome nema ama baš nikakve doze onoga što se već ranije čulo i što je netko prije njih napravio.

Jeste, ima ovdje i mnogo toga što donosi aromu namjernog eklekticizma, ali ama baš niti jedna od ovih 11 pjesama ne nalikuje ničemu što su neki umjetnici već ranije realizirali. Ove cure i jedan dečko su se enormno potrudili da sve ostane u kreativnoj zajednici vješto sročene zabave na dovitljiv način koji je istovremeno i ozbiljan i zujav, osebujno se našalivši s poimanjem predrasuda kroz kristalno jasno fabulu da ljubav nema granica i ne podnosi presing. "Stoj na glavi" im je ubjedljivo najbolji rad u dosadašnjoj karijeri, a kako mi se čini, to je tek početak jednog fantastičnog kreativnog niza koji na koncu konca nije nikakav Parni Valjak, Jurica Pađen, Đole, Joksimović, Bajaga, Gibboni, Pipsi i skidanje 'sveckih žvaka' u interesu mainstream potrošnje. Našle su Sabe sebe u onome što jesu, a u tome su na našim područjima ubjedljivo najbolje i vrlo su lucidne. "Stoj na glavi" je album koji će se slušati i za 50 godina, a da ništa neće izgubiti na autentičnosti ogromnog opsega rock-pop kulture uključujući i Abbu i Smokie i Rod Stewarta i Jinxe i Svadbas i sve spomenute veličine i još mnoštvo toga. Pokušajmo zamisliti Van Morrissona da li je ikad kopirao The Beatles ili The Rolling Stones? Nije. A ostao je stari rocker sa sjajnim nizom hitova i fenomenalnim albumima tijekom karijere dulje od pola stoljeća. Još davno sam rekao da Sabe imaju priču, a ovaj puta itekako zanimljivu. Posloženu od uravnoteženosti sve do pozicije 'gađanja u trepavicu'. Oba palca gore. To su Sabe. Odlične Sabe, naši Idoli i Morrissoni druge decenije 21. stoljeća.

Naslovi: 1.Pokaži mi, 2.Ljetna pjesma, 3.Stoj na glavi, 4.Čudesna, 5.Moram, 6.Starimo, 7.U paralelnoj stvarnosti, 8.Dok sanjaš putovanja, 9.Ne razumijem, 10.Hvala ti ljubavi što me voliš, 11.Nepoznati ljudi

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/11/2017