Bez obzira na to što su neke cure iz ovog benda zaratile samnom zbog nekih mojih krivih i neupućenih indicija, gotovo i ne toliko bitnim za njihov stav, ovaj rad koji još uvijek čeka svoj zvaničan opipljivi dokaz je nešto od najboljeg što nam daje naša d.i.y. scena. Obično u širokoj postavi, ponekad i u skraćenijoj varijanti, cure se nimalo ne šale ma koliko god da nekome djelovale naivno. Njihove perspektive su vrlo duboke pop orijentacije koje se ne zaustavljaju samo na hirovitoj prirodi najboljeg demo benda 2012. po čitateljima Terapije budući da imaju snažan oslonac za budućnost, veoma sličan onom Idolima.

Idoli su bili promišljeni sofisticirani zafrkanti i inteligentni momci, a ove cure su im otprilike veoma sličan pandan koji nije zaokupljen trendovskim zvučnim menažerijama. One iz arhiva post-moderne izvlače šlageraški konglomerat zabavnjaka koji nije striktnog karaktera San Rema ili bližih Radijskih festivala, nisu slušale Radio Luxembourg, a bome niti Idole, novovalne bendove i neke manje značajnije izvođače s područja ex-Yu. Odšetale su u svoju viziju lakoglazbenih nota prošaranih kabaretom, jazzom, evergreenima i optimističkim stavom koji će im se kad-tad nadebelo isplatiti na račun životnog svjetonazora. Uz Žen, Le Zbor i još neke angažirane i poluangažirane ženske bendove pripadaju sve gomilajućoj sferi LGBT bendova koji propagiraju slobodnu žensku ljubav ne ustručavajući se to pokazati u svojim pjesmama. Muškarci ih ne zanimaju, ali ih niti šovinističkom emancipacijom ne degradiraju poput muških kolega. Na taj račun dobivaju mnogo simpatija, a biti će ih još i više.



Njihovi tekstovi koje pjeva zvrkasta Martina su zabavni i puni emocija, katkad i vrlo bolnih iskustava, fino klize kroz pop obrasce poput šlagera koji jesu namijenjeni striktnoj populaciji, ali imaju i daleko šire značenje. U konceptu s glavnom protagonisticom Anom Opalić (klavijature) koja osmišljava kratke, često kompleksnije, višedjelne i rascjepkane pjesmice zadržavaju slušatelja na osnovi melodičnih segmenata, pitkih stihova i refrena s ponekom intervencijom akustične gitare (ukulele svira Goran iz benda Radost!), saksofona, violine i pratećeg ritma bubnjarke Zrinke. One otprilike kao i Idoli na početku karijere nisu osobite muzičarke, ali zato imaju bombastične pjesme koje su usmjerene na pravo mjesto. Uglavnom u srce koje često zna biti vrlo ushićeno, ali i povrijeđeno do maksimuma. Govore o 'ljudskoj prirodi i okolnostima u regiji', 'slaboj ponudi' i nekim unutarnjim anomalijama koje se redovito dešavaju u najrazličitijim zajednicama, recimo narkomanija ili prostitucija (pjesma "Ljudska priroda"), te o čudnoj tetki koja vrši nuždu u vlastitom vrtu ("Čudna teta" s natruhama etna i laganog kazačoka).



"Disko" će možda sa svojim reggae početkom asocirati na prvi Haustor iz vremena kad još nisu snimili album i singl "Moja prva ljubav", no kompleksniji prelazak u brži tempo pokazuje progressive konotacije za koje će se bend još morati potruditi uskladiti sve te izmjene koje su inače jako dobro zamišljene. Daleko bolje je urađena "Bajk" sa slojevitijim aranžmanom ksilofona, violine, škripavih eksperimenata, plesnim tempom, saksofonom, te izuzetno dobro otpjevanim refrenom 'ti imaš imaš najbolji bajk, nijedan đir ti ne vraća mir, al' mi nismo tim'. Pritajeni favorit albuma.

Nekako se čini da su djevojke bar zasada najbolje u jednostavnijim pjesmama gdje vlada melankolija poput "Da je moguće" s okusom country senzibiliteta, baladične klavirske "Pokaži mi" (čak 5 i pol minuta sa šmekom Mika Male), te već provjerenih hitova "Prihvaćam sve" u zvrkasto-luckastoj varijanti i nadasve otkačenoj "Želim biti strejt (feat. Drvena Marija)" ('želim ići u crkvu, moliti se Isusu, da me Iso izliječi od lezbijske ljubavi'). Ha-ha-ha!



Aranžmani im još uvijek ne leže najbolje, ima tu skretanja s druma i nesklada, nekih suvišnih poteza poput ranih Srebrnih krila koja su koncem 70-ih obećavala mnogo (znate li da su po čitateljima Džuboksa bili proglašeni najvećom rock nadom 1978?), na sreću ne bahate se pretencioznim repeticijama i uglavnom svaku pjesmu dovedu k svome redu, onom optimalno najboljem mogućem. U glavnini, sve pjesme pogađaju svojom poetikom i pričom o konačnoj slobodi izraza. Ajd' zamislimo da ove cure pjevaju o ganja iskupljenju u Babilonu, o punkerskim stavovima sirovog nezadovoljstva, metalskim kompromisima između pakla i raja, indie-rock i hard-rock shema gdje je valjda svaki bend povrijeđen s emotivnim razmimoilaženjima ili ezoterijom o kojoj uglavnom pričaju industrial i gothic izvođači. S ovakvom glazbom bi bile neuvjerljiv bend. One pjevaju o onome što ih tišti i što osjećaju, ništa ne izmišljaju i ne stvaraju nikakve šlageraške bedastoće. Ovo je njihov prostor i medij u kome se osjećaju totalno slobodne da se izraze onako kako žele.



Još to nije dotjerano kako bi trebalo biti, pjesme su sasvim okey, ali za pravi napad na mainstream radio treba još pričekati premda već sada imaju simpatija s ponekih medija. Sve to titra u zraku da će kad-tad samljeti ovaj kičeraj od neukusa.

Naslovi: 1.Prihvaćam sve, 2.Veseli me svaki kraj, 3.Ljudska priroda, 4.Čudna teta, 5.Disko, 6.Bajk, 7.Da je moguće, 8.Pokaži mi, 9.Želim biti strejt (feat. Drvena Marija), 10.Razmažena (live), 11.Čudna teta (live)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/08/2014