Nedavno sam si baš vrtio film u glavi, te mi je sinulo da je prošlo već godinu dana otkad uživo nisam pogledao svoje pop heroje, U pol' 9 kod Sabe. Kako su u tom periodu imali nekoliko koncerata u Zagrebu, a meni su se nekako njihovi koncerti slagali s roditeljskim obvezama, ovaj put odlučio sam, u dogovoru s ljepšom polovicom, uvaliti klinke rodbini, da možemo bez ikakvih pritisaka uživati u još jednom koncertu najvećeg domaćeg pop benda u posljednjih 'x' godina. Koncert je organizirala inicijativa Aut s Filozofskog fakulteta, koja se bavi promocijom i pravima LGBTIQ zajednice. Moram priznati da me skoro magnetski privlačilo da saznam koliko su glazbeno daleko otišle Sabe s novim materijalom, a u sebi sam vjerovao da će biti i više nego odlično. I nisam se prevario. Počelo je s tehničke strane ne baš sjajno, pa je zvuk u prvom dijelu "Bajke" bio poprilično loš, s puno mikrofonije. I to je trajalo oko dvije minute, pa smo se draga i ja odlučili prebaciti u prve redove, gdje je odjednom zvukovno sve bilo posloženo kako treba. A drugi dio pjesme donio je toliko predivne improvizacije i glazbene slobode, u kojima je najviše prednjačila pijanistica Ana. Vidjelo se da je sto posto uronjena u svirku, a detalje koje je izvlačila pjesmu su odvele u blagu avantgardu, gdje je ona pazila da ne izgubi onu melodioznu osnovnu harmu koju pjesma nosi. A tako je bilo s većinom skladbi s prvog albuma. Pjesme su jednostavno nadograđene na jednu višu dimenziju, aranžmanski i svirački. Iako to nekom na prvu možda nisu neke velike promjene, svaka sitna minijatura, ponaviše na sintu ili gitari diže malo po malo ljestvicu. Kako je to prije tjedan ili dva primijetio kolega Horvi na koncertu u Močvari, vidi se da grupa itekako radi na sviračkoj kvaliteti. I znaju kojim putem idu, te njim hrabro gaze, bez straha da će izgubiti jedan dio publike.

U prvom planu je šašavica Martina, vokalistica grupe na kojoj se vidi da se sa svakim novim koncertom oslobađa i ono malo pozitivne treme, pa i grča koji, vjerujem, čuči u svakom prije izlaska na pozornicu. Ona je ove noći bila skroz slobodna, pa joj se znalo dogoditi da proizvede mikrofoniju, ili, recimo, zaboravi tekst, pa je znala priupitati Anu kako počinje pjesma, ili je znala započeti krivu kiticu. Sve to sam doživio kao jedan pozitivan show, koji je nama u publici samo pojačao pozitivnu vibru. A kad Martina zapjeva, tad se mogu sakriti svi punkeri, rockeri i ostali koji misle da imaju dovoljno energije u svome glasu. Energičnost njenog vokala u bržim pjesmama i emocije u laganim, pokazuju snagu njenog glasa. Također je tu i njena iskrena spontanost u komunikaciji i pokretima kojima vlada pozornicom. Tada zrači s toliko pozitive da je ne možete ne voljeti. Ona se bez problema usred koncerta spustila s pozornice i zaplesala s nama. Prvu polovicu koncerta obilježile su pjesme koje su se našle na debutu ''Prihvaćam sve'' i njegovom EP sljedbeniku 'Starimo'. Najveći aplauz uzeo je trenutno najveći hit grupe, pjesma 'Starimo', koji je ponudio jedan čvršći aranžman u odnosu na studijsku verziju. Koliko god sam bio oduševljen starijim stvarima, još više me zanimalo kako zvuče nove pjesme. Eh, tu me je tek dočekao pravi pozitivan šok. Neke od njih sam već čuo na koncertu u KSET-u prošle godine i već tad su me osvojile. Prva od njih je "Moram", koja ima novovalni ugođaj kroz današnju modernu produkciju, u kojoj cijeli bend grize pankerskom energijom, a gitara prevladava nad klavirom. Takve energične pretumbacije nisu pravac kojim sam očekivao da ću ikad čuti od njih, ali skromno bi bilo kad bih napisao da im sjajno stoji. I nimalo ne bježi od njihove pop strukture, jer Sabe, kako ih od milja zovemo, sve to baš i jesu. Tu su još "Stoj na glavi" i "U paralelnoj stvarnosti" koje, čim ih čujete prvi put, ostaju u uhu i nemalo ćete se iznenaditi da si ih pjevušite još nekoliko dana nakon što posjetite njihov koncert. Čista i iskrena zaraza. Koncert je završio prigodnom "Želim biti strejt", a nije se moglo i bez bisa na kojem je pala "Uzela si sve". Preporučio bih svakom da bar jednom u životu pogleda U pol' devet kod Sabe, jer će, sasvim sigurno, uslijediti i drugi i treći i petnaesti odlazak na njihov koncert. Centrifuga u koju vas uvuku je poput ovisnosti, ali za razliku od drugih ovisnosti, ovo je ona za koju ste sretni da ste se navukli.

Nakon što su Sabe zagrijale atmosferu, tulum su nastavili Boys Don't Cry. Bend svira obrade, pa, iskreno, ne želim za ovaj petak ići ocjenjivati kako to rade i kolike su sličnosti, a koje razlike od originala. Pružili su dobru svirku, ekipa se, koliko mi se činilo, dobro provela, a to je najvažnije. Sve u svemu, na dan kad je valjda pola grada slavilo rođendan Stojedinice, Jiggy bar je, barem meni, osigurao stvarno dobar provod. Baš po guštu...

jura // 22/05/2016