Omot kao ironija na The Beatles "Sgt. Pepper's Owner Lonely Hearts Club Band" kojeg su mnogi skrnavili s istom idejom (sjetite se "Soldatski bal" Plavog orkestra), te nazivi kompozicija koji su paradoksno postavljeni u zajedničkoj poveznici eksplicitnog i implicitnog, vrlo lukavo i pronicljivo su kanalizirani kroz novi 'povratnički' album ovog zrenjaninskog benda što daje šamarčine bez mnogo dlake na jeziku gitariste i vokala Vladimira Čiče. Naravno, ovdje nije neki halucinogeni LSD ili nekom novom drogom opaljeni psihološki aspekt jer je došlo sasvim drugačije doba od onog Beatlesovskog, a i onog Plavog orkestra. Dok su hippy/ flower-power generacije gutale i trošile jeftine, tada legalizirane narkotike u potrazi za nadnaravnim iskustvima još uvijek poprilično zatucanog i zatvorenog, nekoć naprednog i obećavajućeg 'zapadnog svijeta', a generacija, hm, Plavog orkestra se parolom 'bolje biti pijan nego star' ni kriva ni dužna nagutala dima cigareta i alkoholnih para iz opskurno vojnajućih balkanskih prćvarnica s tek prvim nadolazećim miomirisima pizze amblematiziranih Lepom Brenom, izvlačenjem Lota Suzane Mančić, golišavim slikama prvih medijskih starleta (Nada Vojnović, Bernarda Marovt, Moni Kovačić, Nina Erak…) i rockerskim ostacima jugoslavenskog novog vala, tako vrlo sarkastično ova ekipa iz Zrenjanina ima čistu povijesnu podlogu da prozbori o mnogo čemu što je bilo i što jest danas.

Čiča je inteligentan stihoklepac pun zajebancije, no kad bi samo čitale njegove poetske umotvorine, ne bi se baš ostalo pri stavu da je ironični zafrkant. Mnogo on toga izbacuje iz sebe, pun je ljute žući što mu izbija iz svih pora, kritički je argumentiran i na mjestu sa svim stihovima, no kad ga se sluša u kompaktno posloženoj pjesmarici s vrlo jednostavnim pop-punk/ rock formatima, od albuma na album ostavlja dojam simpatičnog klauna koji bi pošto-poto želio biti popularan na račun ironije onima kojima gleda u leđa - onim velikim rock zvijezdama što pune dvorane, a odavno više nemaju ama baš nikakav kreativan kredibilitet. Stav mu je jasan. Želi prosperitet za sebe i bend iskaljivajući sve svoje negodovanje, ima on jako zanimljiv i sočan punkerski vokabular, mnogo puta 'jebe kevu' svima što su mu nešto zgrešili (čak imam dojam da prca i one što pozitivno misle o njemu, pa čak i fanove), ali vidi šta mu je glavna greška… Već po sedmi-osmi put radi jedan te isti potez koji se pretvara u Parni Valjak, Van Gogh, Boru, Bajagu i Balaševića koje ne može smisliti - muzički se nije maknuo od evidentnog utjecaja Green Day koji je punk za generaciju Plavog orkestra, Van Dammea, Stalonea, Supermana, Sledgehammera, Alfa, NOFX… Glazba je vrlo škrta i hibridna u kojoj je sam 'punk' posve neinventivan ako se pogledaju njegove kurentne karakteristike. Ok. Punk je stav, a Čiča ga ima, samo previše repetira s tim jednim te istim performansima koji bi svojevremeno svima dojadili da su Pistolsi ili The Clash napravili jedno 5-6 albuma s istim gabaritima ko' U.K.Subs ili Exploited, odnosno Ramones, AC/DC, Motorhead i Psihomodo Pop. Kakav je onda album? Pa…. Isti kao i prethodni. I oni prije njega…

Ne, ima ovdje odličnih tekstova, Čiča je pronicljivo duhovit poeta koji razumije cijelu situaciju, doduše, egotrip ga stalno baca u stanje da se pokušava izraziti na način velikog govornika generacije upravo s kriticizmom prema realnim činjenicama (a i osobama) degradirajući i žrtvujući dobar dio individualnosti poput recimo Morrisseya kome je to jako dobro išlo u vrijeme The Smiths i na prva dva-tri solo albuma, no poslije toga, tko se više uopće sjeća ijedne značajnije pjesme osim "Irish blood, English heart"? Možda bi Čiči bolje pristajalo neko međunacionalno političko gloženje da revitalizira karijeru, a ne gluparanje oko pedofilije popova (simpatičan ska "Isus je moj prijatelj"), pijanoj žurki sa skidanjem gaća na šanku ("Pivo, pegla i ja") i još nekih, ajde-de angažiranijih pjesama koje se nameću kroz obzor ovog albuma. Vokal mu je prilično nevin, onako fino skuliran radiofoničan, ko' Jura Pađen kome su u kavu nešto stavili ili Jura Stublić koji je vozio, a nije bio pijan ni' napušen, čist kao suza 's heroinom u očima', kako su svojevremeno dobro primjetili Pretty Boys iz Bora.

Stvar je u tome da Sukob Interesa, odnosno Čiča može, zna i umije raditi najbolje stvari kritizirajući prošlost, nema ideje za budućnost i da je još jedan od onih regionalnih autora koji bi mogli napraviti krucijalno bitne stvari kad bi 'izmišljali neke latentne štoseve' s kakvima su nekoć obarali Goran Bregović i Bora Đorđević, međutim, Čiča, kako se čini, posrće u samozadovoljstvu pretplaćenog gubitnika jer mu je svaki album osobni katapult kolažnih pop-punk uzoraka. No, njegovo veličanstvo kreativnog stvaratelja dolazi na kraju, tek kad se gotovo odustane od preslušavanja albuma. Kad on otvori svoju pravu ironiju, onu kakva je bila posvećena Bori Đorđeviću "Odustani deda" (album "Sa ove strane duge", 2013), a takva je ovdje "Posthumna igra leptira" što traje čak 12 minuta, a sadrži sprdačine na Poslednju igru leptira, Bajagu ("Ti se ljubiš na tako dobar način"), TV seriju "Bolji život", Dadu Topića, EKV ('mi menjamo stan za dop, mi menjamo dop za stan'), Partibrejkese, Haustor, pa opet Bajagu ("Zažmuri"), Čorbu ("Kako bih voleo da si glup"), Lepu Brenu ("Ajde da se volimo"), Električni orgazam ("Bejbe, o kako sam glup"), pa nekih, meni neshvatljivih 'pljuvačina' po Pekinškoj patki ("Bolje da drkneš me po nosu jer jako sam glup"), no neke sasvim razumijem po Plavom orkestru ("Ako su to samo stidne vaši, karajmo se bar još malo") ili Generacije 5 ("Ti i ja, nečija vutra bez mira i sna"). Tek se tu stvara finalna slika ovog albuma koji, doduše ima nekoliko potencijalnih hit-atributa, no manjka im čvršći i odriješitiji, ono što se kaže potraga za drugačijim i prljavijim zvučnim tretmanima što se ne referiraju na dobro znane formate kakvih bend na ranijim izdanjima ima u izobilju.

Naslovi: 1.Uvod, 2.MTV bunt, 3.Padobran, 4.Farma, 5.Mama i tata bi da imaju seks, 6.Izdavači, 7.Oportunista, 8.B film, 9.Isus je moj prijatelj, 10.Latentni, 11.Pivo, pegla i ja, 12.Pesioptimistična, 13.Mator, 14.Dođi juče, 15.Posthumna igra leptira

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/06/2017