Grammy Award nisu pokupili za prethodni album "The Curtis Project", ali su i dalje ostali revno radišni isporučivši svega pola godine kasnije novi dugosvirajući rad nezaustavljivo otvarajući nove mogućnosti kreacija.

Ovaj puta su napravili značajnu iznimku udruživši se s dva udaraljkaška sastava Sõ Percussion iz New Yorka i Partch iz Kalifornije dobivši u nekim kompozicijama i plesni akcent koji je do sada lepršao između njihovih saksofona naplavljenih kojekakvim konfiguracijama. A uz klasične setove bubnjeva Sõ Percussion, ovdje su u igri još marimba, vibrafon, fleaxtone, trianglovi, metalni bubnjevi, roto-tom, kravlje zvono, a bome i dva izuzetka - električna gitara i violina da bi se što bolje konkretizirala sama ideja albuma koja je nadahnuta elegancijom boja u različitim smjerovima.

Kroz kaleidoskopsku prizmu različitih tumačenja boja u glazbi, od primjerice njihovih početnih jazz 'blue' nota, preko arhaičnih indijskih 'raga' tonova koji ustvari u indijskoj tradiciji označavaju također boje, sve do soničnih zahvata u kojima se imitira ptičji poj, gužva s ulica ili klasično postavljene relacije uzete iz vizualnog arta (klasicizam, romantizam, impresionizam, ekspresionizam, minimalizam), sve je to kompresirano putem 10 instrumentalnih kompozicija u stanovite metafore glazbenih boja. Također je jedna od ideja bila opisati frekvencije boja koje ne uočavaju daltonisti, a i slijepi ljudi, pa se ovdje nanizao čitav vidni spektar u slušnom obliku ne potičući isključivo želju za ispunjavanjem čistih glazbenih opskurnosti melodije, harmonije i ritmova. Kompozicije su radovi trojice skladatelja po specijalnoj narudžbi Prism Quartet, a potpisuju ih Steven Mackey (rođen 1956), mlađi Ken Ueno (1970) i najmlađi Stratis Mikanakis (1979) koji su ovom prilikom napravili značajna odstupanja od svojih zacrtanih gabarita po kojima su poznati. Dakako, najviše se u umjetničkom aspektu potrudio Mackey koji je temu "Blue Notes and Other Clashes" podijelio u 8 relativno kraćih stavaka punih ekspresija s kombinacijama klasične i jazz glazbe, odnosno onoga po čemu je i Prism Quartet postao poznat diljem svijeta. Mnogi će se pronaći kao 'svoj na svome' u tim komadima, pogotovo vrlo lijepoj plesnoj "Rustic ballad" i kraćim moody izletom "Off waltz". No, kada počne Ken Uenova "Future Lilacs" od 23 minute, prosto je nevjerojatno da vodeću ulogu igra math/noise-rock gitara gostujućeg Derek Johnsona na koju je postepenim gradacijama utkana pratnja sedmerca Partch s razbijenim saksofonskim strukturama samog Prism Quarteta. Pomislilo bi se da je u ovakvoj koheziji postignuta neka rock sinergija, no ipak nije. Rock je ovdje negdje vrlo daleko graničivši s avangardom uz brojne improvizacije vrlo kratkih tonova prateće sekcije kojima nije dozvoljena ritmička razbarušenost već rascijepani sklad što je blizak kaosu nadahnutog Walt Whitmanovim popularnim djelom "When Lilacs Last In The Dooryard Bloom'd" i njegovim serijalnim slobodnim lirskim stilom magične konkluzije u mračnijem dekoru. Jest da je ovdje ovaj kvartet saksofona dobio najmanju rolu, ali baš utoliko i jeste zanimljiv ovaj izuzetak od njihovih standardnih radova.

Posljednja "Skiagrafies" grčkog kompozitora Stratis Minakakisa je pak inspirirana Goetheovim djelom "Teorija boja" iz 1810. koja je oivičena vrlo sporim, gotovo drone-noise ugođajem uz pratnju ekipe iz Partch što se sukladno sa saksofonima gibaju po oscilirajućim putanjama. Negdje oko sedme minute nakratko eksplodiraju u jače naglašene performanse, a onda se ponovno strovale u bezdan tišine izranjajući poput Feniksa iz pepela. Samo značenje kompozicije na grčkom je 'modeliranje sjene', odnosno, ona poznata igrarija s rukama, dlanovima i koječime u svrhu prikazivanja obrisa životinja, pojava i općenitog sadržaja. Ovdje su naglašene boje i njihovo sjenčanje u jednostavnom maniru s kojime slijepe i daltonizmom indisponirane osobe mogu predočiti doživljaj spektra boja.

Ako su nekome njihovi raniji radovi bili apstraktni i previše čudnovati, ovaj spektar tonskih zapisa o bojama trebao bi opovrgnuti svaku sumnju pod obaveznim uvjetom da nije iz one gomile koja ne shvaća progresiju Prism Quartet i ne pita se 'tko može slušati ovakvu glazbu'. Ne želim ulaziti u to da laiku sve ovo djeluje stupidno i bespotrebno jer ne odgovara njegovim afinitetima klišeizirane glazbe na koju je naučio, no stručnjacima koji proučavaju i istraživaju zvuk, ovaj album dođe jako dobro za savladavanje neophodnih barijera između feedbacka publike i samog kreativnog čina umjetnika. Prism Quartet su hrabri i nije ih briga za mišljenje gluhog koji čuje, a ne razumije.

Naslovi: 1.Deep hymn, 2.Rustic ballad, 3.Off waltz, 4.Pale lament, 5.Mottled march, 6.Dappled grooves, 7.Dirty branle, 8.Prismatic fantasy, 9.Future Lilacs, 10.Skiagrafies

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 04/06/2017