Od ovakvog albuma se naprosto mora ostati impresioniran. Ponovno je dvostruki, iznosi puna 2 sata te je preplavljen mnogim motivima raznolikih kulturoloških križanaca, no to i nije jedini visoki potencijal. Nekoliko pjesama je poduljih opsega do 18-20 minuta gdje ovaj kvartet saksofonista obara izdržljivošću i duhačkom kondicijom u neprekinutom nizu barem poput srednjeprugaša spremnih na najteže fizičke poduhvate. Posvećen je osnivaču benda alt saksofonisti Michael Whitcombeu (1962-2013) koji je bio kreativna okosnica više od 20 godina, a drugi cd je sastavljen od kompozicija koje je pripremilo i odsviralo 6 gostujućih saksofonista - Steve Lehman, Rudresh Mahanthappa, Tim Ries, Miguel Zenón, Dave Liebman i Greg Osby.

Kroz prvi cd bend se s nostalgijom prisjeća svojeg lidera šarmirajući melankolijom (osobito u nježnoj "The missing piece"), povremeno odšeta u latino utjecaje i raskošnije melodije s 'pop' elementima ("X Marks the square" s ponešto tambourina i čiste fizičke ritmike kuckanja palicom po saxu), a pronađe se i tradicijskih world-music motiva s obzirom da je ovaj četverac svirao po cijelom svijetu od Indije, Zapadne Afrike i Balkana do Latinske Amerike (najupečatljivija "Name day").

Drugi cd je znatno kompleksnije građe zahvaljujući listi gostiju i ponekad može zavarati da su ovdje osim saksofona bili i neki drugi instrumenti poput gudača, staccato gitara, klavijatura ili nekih electro-acoustic efekata, no sve je ovo odsvirano samo na jedan domicilni instrument s mnogobrojnim tehničkim tretmanima koji uistinu nalikuju na eksperimentiranje s tehnikom puhanja što dolazi posebice do izražaja u kratkoj uvodnoj "Line texture" ili "Gesture rhythm" koja aludira na sekvence syntha u dub tehnologiji. Osim te dvije teme nastavlja se s još nekoliko kraćih ekspresija (niti jedna nije dulja od 3-4 minute), a fokus se postiže s dvije vrlo dugačke "Covenant of voices" i "Trajectory" koje zajedno iznose gotovo 40 minuta posegavši u komorni izraz s patetično mirnim i melankoličnim ugođajem tek djelomice prošaranog dramatičnim izletima. Završna "Dear lord" snimljena uživo mogla bi biti stanovita molitva Bogu, ali i humani epitaf umjetniku koji je zadužio svijet svojim ogromnim kreativnim doprinosom.

Možda se na momente čini da su neke dionice prenaporne za slušanje zbog otvorene sklonosti ka eksperimentima i istraživanju relativno jednostavnijih obrazaca, no u globalu gledano i slušano, ovdje se letargija nazire tek samo po duljini kompozicija kada misli vrludaju u različitim sferama. Ali nema brige za Prism Quartet, ponovno su napravili veliko i dugačko ostvarenje, a treba očekivati i novi rad budući da imaju tempo od dva albuma godišnje. Rade s punim kreativnim kapacitetom.

Naslovi CD1: 1.I will not apologize for my tone tonight, 2.The missing piece, 3.X Marks the square, 4.Name day

CD2: 1.Line texture, 2.Gesture rhythm, 3.Solo, 4.Radical alignment, 5.Afterlife, 6.Covenant of voices, 7.Trajectory, 8.Dear lord

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/02/2015