Ovaj australski bend posjetio nas je već jednom 2013 u formi predgrupe starijima 65daysofstatic i već je tada Horvi primjetio da, iako iz ladice "post-rock", "nisu davili s onim izlizanim post-rock šablonima, već su opičili bogato naštrkanu lepezu ambijentalija, žestokih riffova, dinamički sređenih kompozicija s melodijama, psihodeličnim atmosferama i ne osobito dugačkim temama. Pristojno i po mjeri taman onoliko da ne postane dosadno."
Četiri godine i dva albuma kasnije, te s laganom promjenom u postavi (novi gitarist Daniel Oreskovic!?), svoj zvuk još su više ispolirali i usavršili, te se s pravom vinuli u sam vrh post-rock scene.
Deset pjesama na ovom, četvrtom albumu traje nekih sat vremena, što je taman za bend ovog kalibra. Nit previše nit premalo. Ako ti legne, onda se taman dobro ufuraš pa na kraju možeš ispočetka, a ako ne, onda taman završi na vrijeme da ih ne zamrziš.
Uvijek mi je teško pisati o instrumentalnim albumima, jer tu moram osjetiti ono što je bend osjećao kad je radio pjesme, a pogotovo kad im je davao imena. Zašto se baš ova zove Tundra, a ova Glacial. Da li Made of Breath Only ima neke veze sa First Breath After a Coma od EITS? I uvijek ta pitanja. No najljepše mi je instrumentalnu post rock muziku slušati dok se vozim ili dok me voze. Obično mi te pjesme lijepo pašu uz krajobraze, pogotovo Lijepe naše.
Slično je bilo i ovaj puta. U ljepote ličkih predjela uživio sam se upravo uz diskretnu elektroniku Tundre, a "topljiva" Glacial je oslikala "velebitsku balerinu" koja je upravo tih dana kopnila na očigled.
U The Edge Of Everything zamijetio sam sličnost komplexnim instrumentalnim dionicama grupe Muse, a pred očima mi se pojavio Matt sa svojim gitarskim bravurama.
Ono što me posebno razveselilo na ovom albumu je elektronika, koja sve više prodire u zvuk bend, a koja se najljepše osjeti na Into the Arms of Ghosts i završnoj Hailstones. Iako bih je ja pustio malo više, vjerujem da će mi se to i ostvariti na slijedećem albumu

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 20/05/2017