Taj pokisli petak i nije bio dan za osobito vedra raspoloženja. Naša nogometna reprezentacija je doživjela potop na Maksimiru od Belgije, kiša je baš pravo jesenski dosadnjikavo škropila gradske ulice i nevoljko sam se uputio do Močvare da zaboravim na ovu katastrofu. A tamo se bome nabijalo punom snagom u susjednom Jedinstvu odakle su tutnjali s prvog kata neki hardcore-punk bendovi koje nisam išao pogledati, dok je u velikoj dvorani bio neki hip-hop tulum. Naravno, u Močvari su bili oni zbog kojih sam i došao, no prvo je trebalo odslušati australske SLEEPMAKESWAVES koji su otprašili nekih pola sata repertoara, možda i više sa svojih albuma "Black, White, Sepia" i "In Today Already Walks Tomorrow". Instrumentalni post-rock došao je do nekih novih tehničkih i aranžmanskih pomaka u kojima se sve manje pojavljuje ona monotona minimalistička repetativnost, a sve više kompleksnost građe. Ovaj četverac (dvije gitare, bas i bubnjevi) imao je na samom početku nekih nepredviđenih problema s jednom gitarskom garniturom pedala i distorzija. Očito su se istrošile baterije, pa je gitarist prtljao po svojim 'autićima' (kak' je za efekte distorzija rekel pokojni Boško Petrović), dok su preostala trojica statirala. Malo šašavo, kao da nisu mogli u tih 5-6 minuta odsvirati nešto bez njega... Dobro, kako je tako je. Nisu davili s onim izlizanim post-rock šablonima, već su opičili bogato naštrkanu lepezu ambijentalija, žestokih riffova, dinamički sređenih kompozicija s melodijama, psihodeličnim atmosferama i ne osobito dugačkim temama. Pristojno i po mjeri taman onoliko da ne postane dosadno. Ali tu jest i sad jedan slušni problemčić - previše su slični, barem u takvim kompozicijskim riješenjima glavnim akterima. Zvučali su upravo kao neke njihove klasične post-rokačine, odnosno, karikirano, kao da su Psihomodo Pop predgrupa Ramonesima što se već jednom davno i dogodilo. A i ime im je spojeno u jednu riječ... 65 DAYS OF STATIC (ili 65daysofstatic, svejedno je) otvorili su svirku vidno raspoloženi, te u prvom bloku nafilali miš-maš repertoar s posljednja dva studijska albuma "We Were Exploding Anyway" (2010) i friško objavljenog "Wild Light". Neprestanim izmjenama gitarističkih i elektronskih kompozicija ("Mountainhead", "Dance dance dance", "Piano fights", "Go complex", "Prism", "The undertow", "Blackspots", "Sleepwalk city", "Taipei"...) ostvarena je idealna težina iskoraka iz post-rock temeljca kojeg nailazimo na posljednje objavljenom albumu i svih onih eksperimentalnih preobrazbi s ponekim ubodom u starije materijale koji su osobito došli do izražaja u zadnjem dijelu koncerta kada su opalili gotovo pa techno partyijanu. Skoro u svakoj kompoziciji su mijenjali i instrumente. Malo gitare, pa se malo prebacivali na synthove i elektroniku (Paul Wolinski i na laptop), a Simon Wright je neprestano varirao između gitare i basa s time da je uvodnu skladbu otprašio paralelno udarajući i po indijaneru kojeg je kasnije priključio setu Rob Jonesovih bubnjeva. Epski aranžmani propleteni stalnim kombinacijama laganih piano ili gitarskih melodija sa žustrim riffovima i elektronskim tretmanima uz nizanje plesnih i umjerenijih tempova redali su se prilično dugo isporučivajući očekivanu selekciju kompozicija s kojima su u principu svi bili zadovoljni i oduševljeni. Možda da je tu bilo i nekih starijih komada s onog serijala EP-ijeva kada su šarali po math-rock teritoriju ne bi škodilo. Ovako smo dobili uglavnom samo post-rock izdanje s povremenim techno-electro metamorfozama. Očekivano energično i dovoljno rasplesano na skoro puna dva sata otklonilo je one žalobne memoare na šlampavu igru indisponirane Štimčeve selekcije za koju je ponosito izjavio 'da je zadovoljan učinkom svojih igrača'. Nazdravlje! I kad se gubi valja pjevati. U sebi na instrumentale ova dva odlična benda.

horvi // 12/10/2013

> vidi sve fotke // see all photos