Baš se i ne mogu sjetiti u neko skoro vrijeme da sam naletio na ovakav kuriozitet. Plenty su bend nastao u Liverpoolu 1986. nakon razlaza post-punk ekscentrika A Better Mousetrap i art rockera After The Stranger Party iz Warringtonija, a okupio ih je pjevač, klavijaturist i elektroničar Tim Bowness koji je tada godinama pokušavao isplivati kao solista komponirajući vlastite pjesme bezuspješno i neprimijećeno nastupajući širom Britanije. Povijest govori da je već tada imao obilje autorskih pjesama koje je kao demo snimke slao na brojne adrese, te su se tijekom vremena otkrivale i emitirale po lokalnim radio stanicama, a kad je sakupio bend i proširio zvučnu vizuru, počele su pristizati pohvale i prvi snimci Plentyija su se vrtjeli po radiju BBC, Piccadilly Radio, BBC GMR, BBC Radio Merseyside i Radio City. Za sam bend je veoma zanimljiv podatak da su održali samo dva koncerta na sjeverozapadu Engleske, te da je jednog promatrao Paddy McAloon koji im je praktički oteo glazbeno-lirsku ideju i svoj Prefab Sprout vinuo u zvijezde alternativnog popa. Također su svirali i po radiostanicama nastupajući uživo direktno u eter, te premda nikad nisu zvanično obznanili razlaz, zbog nezainteresiranosti izdavača i koncertnih promotora prekinuli su javni rad, no podaci govore da su se povremeno okupljali svirajući isključivo za svoj gušt. U aktivnom periodu ostavili su tek nekoliko studijskih zapisa, no tek nakon 30 godina su odlučili da konačno objave debi album. Bowness je ponovno pozvao stare ortake Brian Hulsea (bas, programi, klavijature) i David K.Jonesa (gitara) kao osnovnu bazu, te su od sredine 2016. do proljeća 2017. radili na tim starim pjesmama uobličivši ih točno u ono ruho kako su ih svirali tokom 80-ih, a kad su glavni kosturi pjesama bili završeni, još su pozvani stari originalni gitarist Michael Bearpark, zatim klavirist Peter Chilvers (poznat po radu s Brian Enom i Karl Hydeom iz Underworld), te violinist Steve Bingham koji su dali završni pečat.



Glazba koju ovaj debi album prezentira je bez ikakve sumnje čisti Prefab Sprout s Bownessovim vokalom koji je po bojama i intonaciji pljunuti McAloon, elem prozračni pop s brojnim utjecajima od soula do Bowiea i Gabriela potencirajući prije svega melankoličnu atmosferu baršunastih zvukova klavijatura, klavirskih pasaža, bogatih laid-back pozadina i umjerenih ritmova ("Foolish waking" i "Strange gods"), a nekoliko pjesama je uokvireno u synth-pop strukture (lagane "Never needing", naslovna "It could be home" i mračna "Broken nights" kao da su ih i Depeche Mode popalili za inspiraciju posljednjih 20-ak godina). Čak je uvodna "As tears go by" obrada The Rolling Stones, no gotovo je neprepoznatljiva zbog ugodnog ambijenta sakralno kristalne elektronike, dok su opet "Hide" i "Climb" pop inverzije post-punka u kojoj su i gitare dobile svoje značajno mjesto. A jedina nova pjesma nakon 27 godina je "The good man", no taj vremenski raskorak se uopće ne primjećuje.

Vrlo sjetna, prijatna i romantična pop atmosfera ovih 45 minuta svakako da u potpunosti aludira na slavnu McAloonovu prošlost, međutim da je ovaj materijal realiziran u ono vrijeme kada je nastao, danas bi se govorilo da Prefab Sprout zvuče kao Plenty. I tko zna što bi bilo s bendom da je ažurnije i tvrdoglavije kucao na vrata izdavača.

Naslovi: 1.As tears go by (The Rolling Stones cover), 2.Hide, 3.Never needing, 4.Broken nights, 5.Foolish waking, 6.Strange gods, 7.Every stranger's voice, 8.Climb, 9.The good man, 10.It could be home

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 23/09/2018