Samcat Lozanges ili Maré Stefanovski prilično je neuredan s informacijama. Kad odete na njegovu FB stranicu nećete pronaći vitalno bitan podatak o diskografiji, a izgleda da mu je poprilično sadržajna. Za sada, pod ovim imenom, ovo mu je prvi album objavljen za Slušaj najglasnije uz onaj "15 Convulsions Of A Jazz Ringelspiel" pod drugonavedenim imenom 2016. Vjerojatnost je da će kroz izvjesno vrijeme popraviti taj propust. Ovaj album se na prvu ruku može učiniti nekakvim trip-hop smandrljotkom s klišeiziranim glazbenim parametrima i tekstovima na engleskom jeziku, elem, poput onakvih polupokušaja kakvih ima u izobilju na insinuacije najboljih djela Trickyja, Massive Attack i Portishead. Međutim, stvar je drugačija. Samcat Lozanges se ne trudi biti njihovim sljedbenikom, ima jednostavnu metodiku glazbene izgradnje tih umjerenih i sporih tempova sa svim pripadajućim medikamentima blueserskog podražaja hip-hop/reggae/dub/dancehall/d'n'b manira, pa i nekih upliva scratch tehnike, ali lirika mu je, ruku na srce, fascinantna poetika na engleskom s američkim akcentom bijelca koji izlazi iz geta kao predstavnik one jako male zajednice hip-hopera kojima je lirski angažman daleko bitniji od slijepljene zvučne podloge na koju bi se samo vozikali u skupim kabrioletima, šovinistički glancali kvartovske furke, preseravali na žurkama s koktelom u ruci, skidali tange sve jadnijim manekenkama za koje više nisi siguran oli su tranvestiti, bivši mužjaci što su si dali odrezati pimpek i ugraditi silikone u potrazi za adekvatnim ljepotanom a'la Ricky Martin ili depiliranim trendsettericama od kojih se niti vragu više ne diže moralna satisfakcija da napravi još poneki grijeh kad ga je ionako dovoljno napravio na planeti Zemljici. Parafrazirajući rane albume Bob Dylana kada je samo s akustičnom gitarom i usnom harmonikom ušetao u prljavi svijet električnih gitara i sveopćeg ludila r'n'r-a, bubblegum-popa, surfa i prve pornografije promijenivši percepciju auditorija da pop glazba može imati i neke sasvim drugačije konotacije, "Bruxism" polučuje jednu sasvim pristojnu dozu humanističkog pogleda na kurentnu stvarnost 21. stoljeća iz prizme mladog čovjeka nezatrovanog imperijom snobizma i kondomski uštagljenog otuđenja. Njegova lirika na engleskom jeziku je poetika što inteligentno reducira zablude ovog vremena vraćajući stvari na početak, tamo gdje i trebaju biti. Nevažno je što živi u Beogradu, može biti i u Hollywoodu, Bollywoodu, Monte Carlu, Siriji, Iraku, Saudijskoj Arabiji, Palestini, Izraelu, Hitlerovom Trećem Rajhu, ISIL-u, četničkoj Srbiji, ustaškoj Hrvatskoj, bilo gdje. Tamo gdje se nedostatak nacionalnog ponosa smatra manje vrijednim, pa čak i nepotrebnim, pogotovo kroz geste koje upućuju na hippy slogan 'make love, not war'.



Ima mnogo toga u njegovoj poetici koju vrlo mračno odašilje na ovih 13 kompozicija. Glas mu je rezerviran, skuliran, odmjeren, bez ikakve euforije poput legendarnog Genesisa iz Throbbing Gristle, grub, često šaputav s mnogo spoken-word tehnike i polumelodičnih arija, ali itekako pazi na intonaciju svakog stiha, upravo onako kako smo i naučili od Trickyja koji u zadnjih 15-ak godina nije napravio niti jedan iole kvalitetan album. Ne zaboravite da su Genesis P-Orridge i Tricky praktički povezani s Bristolom i The Pop Group. Ne bih vam znao reći koliko dugo je kod Samcat Lozangesa ovaj album čamio na njegovom hard-discu i kad ga je radio sve dok se nije odlučio da ga objavi možda misleći da nije vrijedna roba, no kad ga se presluša i analizira, ovo je uistinu vrijedan materijal u kome se svašta može saznati na račun vrlo šture plesne podloge, jednostavno sročene elektronske plesne glazbe iz 90-ih koja zagovara spomenute trendove (nema techna, housea, synth-popa, r'n'b, trancea, tribala) s velikim naglaskom na bluesersku etiku transkripcije istih medikamenata koje je Maré Stefanovski ili Samcat Lozanges pretvorio u svoje osebujno, bogato štivo. Meni osobno je najdojmljivija "Lansing" podsjećajući me na čuvene "3" i "4" albume Peter Gabriela, ali tek kao neke B strane singlova jer je sam glazbeni doseg Samcat Lozangesa onakav kao što je Tricky samokritizirajuće opisao svoju glazbu: da sam radio u vrijeme be-bopa, moja glazba bi bila obično sranje.

Ovaj album ima mnogo lirskog potencijala, neke pjesme su naprasno 'odrezane' ("Broken Belgrade being", rana Human League-ovska "Modern malady"), neke čak imaju i kompleksni pristup ("A love letter to mademoiselle Antoanette"), ali sve od A do Ž se uklapaju u koncept ovog mladog autora pred kojim je itekako velika budućnost. Ne bih znao sa sigurnošću reći da li mu je ovo najbolji album kojeg je napravio do sada, ali je zasigurno najbolji kojeg sam čuo od njega.

Šamara lirskom poetikom da je i u najtežim situacijama ljubav važnija sigurnost od materijalne, političke i društvene. Samo velika većina ex-Yu to uopće ne razumije, pogotovo na engleskom, pa da je Samcat Lozages interpretira i na srpsko-hrvatskom, gledali bi u njega kao oni jadnici kojima nije jasno zbog čega su Goribor tolike zvijezde sofisticiranog trip-hopa.

Naslovi: 1.Mr.Bitterworm, 2.The colors laugh on a lonely tree, 3.Alcoholic's relapse festivity, 4.Anthomania, 5.Facial distortions in the mirrors of no sound, 6.Passionate pessimist, 7.Marietta abstraction and the kids of magnoilia, 8.Lansing, 9.Broken Belgrade being, 10.Modern malady, 11.A love letter to mademoiselle Antoanette, 12.Modern malady 2 - the blood of doves, 13.Underminded stars

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/04/2017