Malo neobično da nakon albuma "Bruxism" službeno realiziranog 2017. na red za recenziju dolazi ovaj album iz 2016., no stvar je u tome da je za Slušaj najglasnije izdan istovremeno. Kako god, ovaj album je ustvari bio uvertira za prvospomenuti i shodno tome je malčice 'tananiji', ali dosljedno prikazuje rapidan progres ovog mladog beogradskog kantautora koji jezdi ka afirmaciji čvrsto prigrlivši trip-hop kao osnovni izraz.

Da je kojim slučajem stanovnik britanskog otoka, diskografske etikete bi se otimale za njega nadmetajući se tko mu može napraviti čim bolji marketinški pijar jer razlog je jednostavan. Briljantan je u lirici, intonaciji usporenog repanja/ spoken-worda i polumelodičnog pjevanja, glazbeno je vrlo podatan za radio emitiranje, a pjesme mu odreda imaju komercijalne potencijale s poetskom underground etikom. Naravno, tu bi se mnogo napravilo i po pitanju produkcije, vjerojatno iz svih ovih sampliranih sekvenci, elektronskih beatova i mekanijeg, to jest tišeg performansa izvukle radiofonične bombetine, vokalno bi se pročistio jer ima mnogo nerazgovjetnog 'brljanja' u mikrofon, možda dodali i živi glazbenici, duhači, poneki jazzer i tko zna sve što da se zaokruži kompaktna cjelina 15 vrlo kratkih 'pop' pjesama koje jedva da premašuju opseg od 3 minute. Ameri su čudo napravili od Kendrick Lamara, a novi album "Damn" mu je plitko koprcanje bez karizme. A nadalje, s obzirom da ima uz tekstove na engleskom i 7 songova na srpskom, recimo da bi situacija bila vrlo inicijativna za ostatak pripadajuće scene koja se čvrsto drži svoje otadžbine. Englezi, Škoti, Velšani i Irci odreda u popularnoj glazbi koriste samo engleski, a njegov princip obrnuto proporcionalno gotovo nitko ne koristi. Primjerice, nitko od njih gotovo nikad nije niti pokušao 'zakantati' na španjolskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, a kamoli na ruskom, japanskom ili nekom drugom jeziku. Dobro, bilo je slučajeva da su Wedding Presents napravili album na ukrajinskom, Bryan Ferry je iz šmekerske egzibicije znao koristiti francuski, metalci latinski i neke od skandinavskih jezika opet iz egzotično-mističnih pobuda, Peter Gabriel je dva albuma napravio za njemačko tržište na njemačkom, Sting jedan EP na španjolskom i portugalskom i tako još ponetko. Naravno, nama Slavenima je ovakva kombinacija našeg domaćeg jezika s engleskim sasvim normalna isto kao i Njemcima, Francuzima, Mađarima, Poljacima, Česima, Bugarima, Japancima, izvođačima iz Južne Amerike, Afrike, azijskih zemalja i tako redom.

Iz našeg rakursa slavenštine to nije ništa neobično. Rekli bi miš-maš smandrljotak u kome autor ne zna točno kojoj opciji da se prilagodi i što točno želi postići ovakvom kombinacijom. Pretenciozno ko' Stingov album "Songs From The Labyrinth" s Edinom Karamazovim otpjevanim na starom arhaičnom engleskom jeziku? Ma ne. Ni govora. Ovdje je prisutna čitava priča razvijena u jezgrovitu fabulu gdje se srpski i engleski međusobno isprepliću onako kao što to leksik svakog urbanog mentaliteta 21. stoljeća i nalaže. Neke situacije se bolje opišu upotrebom tuđenica, no kako je Samcat Lozanges vješt poeta, sastavio je vrlo zanimljivu emotivnu konceptualnu dramu isto kao što to primjerice rockeri, punkeri ili metalci započnu s "Motorima", nastave "Paranoidom" i "Anarchy in the UK", a završe sa "Kreni prema meni" ili Bijelim dugmetom. Provjereno se zna zašto, pa prema tome sumnje oko ovakvog autorovog pristupa uopće ne treba biti.

Samcat Lozangesove priče, to jest polupjevane naracije su vrlo dubokih realističnih psiholoških metafora. Momak dolazi u veliki grad da vidi i bude sa svojom ljubljenom, doživljava apsurde, melodramatične situacije u kojima mu je bijeg misaone konverzacije na engleskom idealan partner za suzbijanje frustracije u kojoj je jedan od potisnutih elemenata i socijalni status s redovito polupraznim novčanikom nespremnim za udovoljavanje nekih ženskih drangulija… Javlja se potreba za sitnim porocima s kojima se dramatizira slikanje sna, djelomice se to i ostvaruje dodirom romantike, čežnjom, finim trenucima, pokušavajući održati razinu elegantnosti osjećaja premda se tu uključuju i neki sporedni likovi koji su uvijek tu negdje da pokvare situaciju poput "Gospodin Rajlija" što 'popravlja satove, bicikle i cipele, pročitao knjige sve'. Uostalom, još mnogo toga vrlo elokventno poetski je toga rečeno kroz ovaj album prikazivajući naš Balkan na urbani način gdje je ljubavna i pseudoerotska maštarija sanjarenja važnija od nestašice osnovnih medikamenata. Ne priznaje se bol i frustracija, ide se dalje optimistički poput najljepšeg ljubavnog filma, ali samo u režiserovoj duši ispredajući brojne kompromise u kojima je gledatelj/ slušatelj ponukan uroniti u srž prikaza analizirajući vlastiti stav.

Jedni od vrlo dojmljivih momenata albuma su rasplesane "Flatteur" (po mom mišljenju najbolja) i "Esther polyester", radiofonično najjači potencijal "Vivifier" u stilu underground verzije mega hita "Human" Human League (s pratećim ženskim vokalom), Goriborovska "Somnija", troma "Svest" s industrial/dub nabojem koji kao da je došla s drugog-trećeg, a i posljednjeg pravog Trickiyjevog remek djela "Pre-Millenium Tension" ("Nearly God", zna se, bio je malčice drugačiji LP, a sve nakon 1998. nedovoljno autorski snažno), pa zatim uvodna "Crni prah" koja se praktički spaja s posljednjom, najkraćom "Jatinga" što završava u čudno odrezanom isjećku kao da navodi slušatelja na 'repeat' da ponovno proanalizira što je to točno slušao.

Čitav album je dovitljivo psihodelično prodefiliran sitnim asocijativnim elementima poput LSD iskustva, ali tek na momente. Ima vrlo lijepih slika kojima se opisuju lirske figure, no autor ih namjerno ne potencira kao vitalno važne karakteristike u glazbi očigledno ne težeći tome da od efekata stvara jači dojam od onoga u čemu je najjači.

I obavezno, za ubuduće, treba na omot cd-a dodati tekstove pjesama. Oni su najjača vodilja Samcat Lozangesa. Jako dobar album, produkcijski preskromno urađen, ali s mnogo potencijalnih radio hitova koje bi Britanci plasirali među top-40, sjetite se "Makes me wanna die" Trickyja (UK no.29), "All mine" Portishead (UK no.8), ili "Angel" Massive Attack (UK no.39), jedinog trip-hop izvođača što je u USA nešto uspio ostvariti, a takvih komada ovdje ima i to u daleko bolje sročenoj poeziji koja je univerzalna, internacionalna i nimalo glumljena da insinuira svoje uzore.

Naslovi. 1.Crni prah, 2.Dry vampire, 3.Esther Polyester, 4.Vivifier, 5.Somnija, 6.A ballad for madam Peine d'amour, 7.Prezir krhke slobode, 8.The shy exposition, 9.Flatteur, 10.Gospodin Rajli, 11.Silazak sa kristalnog stakla, 12.Child of your serene afternoons, 13.Svest, 14.How to drink forever, 15.Jatinga

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/05/2017