Ovog beogradskog kantautora nije bilo jako dugo na našim stranicama, još od onog albuma čudnovatog naziva "A Few Seconds By the Egoteque's Display for Moths Drenched in Plastique" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=26154 što je po zapisniku objavljen 2016., ali je za Slušaj najglasnije realiziran 2017., pa kako god, Maré Stefanovski je od tada nanizao impozantnu nisku izdanja. Što pod pravim imenom, a što pod ovim artističkim Samcat Lozanges, a biti će ih desetak (pogledajte diskografiju s desne strane ovog weba). Riječ je o osebujnom čudaku, oneman bendu koji je ispočetka radio samplirane i elektronske matrice na kojima je kombinirao srpski i engleski jezik, a onda s vremenom ovladao i analognim instrumentima, te se u principu odlučio na korištenje materinjeg jezika. Ovdje pred nama je kolekcija od 16 kompozicija stvaranih u periodu u cirka posljednje 3 godine, a tri su već ranije objavljene na "Mini-LP sa tekstom" (2022), te se od njih i kreće ovo čitavo, poprilično dugačko poglavlje od skoro 70 minuta.

Krene li se kronološki, prva stvar "Gde Se Kriju Čudne Pesme?" (da, svi nazivi su s velikim početnim slovima svake riječi) uvodi u simpatičan electro/synth funk stepenastih power-pop relacija s jasnim lirskim paravanom u metaforama, potom "Oni su dobri" u trip-hopu s režavom gitarom koja se kasnije fiksira u kratke chug inserte, a bome i nešto što zamiriše na zvuk dalekog istoka koji je poprilično prisutan u nekim numerama. Onako kako su neki izvođači pod utjecajem albuma "Tin Drum" Japan (1982) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=2044 pokušavali sporadično simbolizirati veliku kulturu pentatonike, uglavnom neumješno. Treća je "Vrata Ka Tudjini" (uh, skoro da nije ka Tuđmanu, ha-ha-ha) u nešto opuštenijem maniru sa šaptavim vokalom i eh, mnogo toga ovdje, a i kroz čitav tijek albuma što se tiče lirike dođe vrlo zakukuljeno zbog promumljanih stihova odbrundanih šaputavo s dozom mračnjaštva, no ova tri teksta su objavljena na bandcampu na spomenutom izdanju i prikazuju veliko otuđenje suvremene civilizacije 21. stoljeća. E, sad, šteta je što ostatak lirike nije umetnut na bandcamp, ali očito jeste da na ovome albumu postoji koncept s punom fabulom u koju se baš i ne bih stopostotno/ stoprocentno upuštao jer ne znam točne konotacije. Prva pomisao mi je bila kada sam vidio omot da se radi o nekom nostalgičnom okupljalištu koje je zatvoreno, a Mare je tamo boravio budući da kroz fabulu zna prispodobiti kafiće i neka mjesta za društvenu zabavu, no izgleda da je smjer ovog albuma intimističke preokupacije njegovog, uglavnom prijatnog dnevnika s ponešto crnila počevši od uvodne pjesme "Sani Kikirezac i Kongo Inkognito" o komunikaciji s komunalnim djelatnicima i intelektualcima, preko tipične Talking Heads "Autoput", poprilične kopije "Psycho killer" sa "Stop Making Sense" soundtracka, ali ima zgodnu priču u kojoj se manje-više svi mogu naći. Tu se osjeti koliko su ST i Goribor utjecali na njega, a u instrumentalu "Tržni Centar-Intro" pritajena melodijska ljepota s korištenjem efekata melotrona i minimalističke figure kao i u daleko hladnijoj "Anatomski Mrav" u cold-wave maniru s povremenim odjecima Dalekog istoka na gitari, ali to još uvijek nije kulminacija.



"Trenn" je prva klasična trip-hop stilizacija koja mu je ranije bila obilato prisutna s r'n'b konotacijama i bogatom psihodeličnom pozadinom gitare/ syntha, dakako u minimalističkim relacijama, "Divlji Pas" je iznenađujuće brzi plesni EBM s odličnim funk sekvencama bas gitare i kraćih gitarskih intervala, taman pogodna za plesne podije kao da je 1981-1982, a konkurenti su mu D.A.F., Ultravox, The Human League i Yazoo, samo što su basovi vraški pokojni Mick Karn (ex-Japan). Vjerujem da bi ga, sada već stari David Sylvian poželio za basista kad bi se kojim slučajem odlučio napraviti plesnu numeru. "Ko Je Pravi Pedalj Čovek" kombinira Gary Numana, Depeche Mode, a bome ponešto i pokojnog velikana Mark Stewarta & The Maffia, te i povratnički stil čuvenih The Pop Group. Namjera je sasvim dobra u funk basovima, a i lirika s ponešto drskih opaski na današnje društvo.



"Dan Velikih Planova" ima čak i industrial težinu moćnog uvodnog zvuka syntha i dva-tri eksplozivna momenta, no meni je teško razlučiti zašto ova pjesma nije otišla u totalnu eksploziju jer između ostalog ima odličan lirski pasos 'pomozi mi da ustanem iz dna/ pokloniću svoje nemire'. Dobar dio materijala ima predvidljive klišeje; relativno zabavna "Sporedni Putnik" plitkom poetikom o osvrtu na današnje društvo poput nedovoljno osvještenog punkera komentira ekipu pored dućana koja kibicira prolaznike 'usred pljačke', ali ionako samoironično karikira 'ja sam bez ukusa'. Slušajući nadalje, sve su to improvizirane priče s (nedovoljno) ubjedljivim stavom o mračnom pogledu na današnjicu, ali nema ama baš ničeg konkretnog, točnije jasno uperenog, odnosno poetiku i simboliku valja tražiti tek između ponekih redaka.



"Srebrni Sat", lagani trip-hop je potreban prikaz čovjeka koji bi nekome htio ukrasti ručni časovnik. Ja nemam ama baš nikakve afinitete na ručne, stolne, zidne i ostale časovnike, nisu mi potrebni, dapače, samo mi smetaju. Neki dan mi kolega s posla pokazuje svoj novi sat, kaj mislim o njemu? Ništa. Meni ne znači i ne vrijedi, jer nikad ga nisam nosio na ruci, kao što je Koja rekao 'čovek koji ne nosi sat, ume da poštuje vreme', a osim toga ručni sat nije dio rock imagea. Pogotovo mene, djeteta sa sela koji je skoro 3 decenije kopao i orao zemlju. Onaj rocker i glazbenik koji nosi sat je prodana duša. Sat je bespotreban dio današnjice. Imaš mobitel u nekom džepu, pa to je dovoljno. Kaj ne, bre burazeru i sestro?



Uz još ponešto konkretnijeg angažmana poput "Hiljadu Dinara" (zgodni stihovi 'tvoja poslednja cigara to je 1000 dinara/ koga biraš kao druga dok haos hara svuda/ ...kontrolisana dozvola, naša prva molitva/ u gradu ja sam osoba, nesposobna šizika') s umjerenim tempom u tim istočnjačkim gitarskim chugovima i malčice mračnijem synth dekoru šeta po rubovima egzistencije, čak 'spavaš ispod mosta' (junkie?), a završna, ujedno i drugi dio naziva albuma "Cafe 'Novi Ugao" je taj spomenuti nostalgičan pasaž o starom gradskom ambijentu gdje su niknule nove zgrade - košnice i osvanuo trg. A, hm, tu se izgleda rodila i neka simpatija, možda ljubav koja je nestala...



U principu, secirati svaku numeru i stihove možda je i pretjerano, no nekako sam stekao dojam da je Mare htio mnogo toga reći i iskazati kroz njih prikazavši samog sebe u velegradskoj džungli razmatrajući sitnice i detalje, emocije i insinuacije, a koji puta i frustraciju. Samo, hm, daleko je od nekog vrsnog govornika, barem žustrog repera budući da ima poprilično sramežljiv stav, nedovoljno hrabar s premalo 'vjetra u leđima'. Ne konfrontira se i ne napada, samo ubode i zastane, umiven je i pristojan, štoviše, previše povučen, ali ne i samozatajan. Osjeća se da bi puno više mogao reći da je eksplicitan bez kočnice i auto cenzure, pobogu, pa nije pod pritiskom nekog izdavača i šund komisije koja nalaže što može i dokle su granice poetike za široku primjenu.



Sveskupa, čini se da baš cilja na prijatan siže kulturnog i inteligentnog komentatora što se baš i ne referira na konstruktivnu kritku i poetski angažman, ali lunja blizu tih horizonta. Naravno, to nije ama baš ništa infantilno s obzirom da su priče jezgrovite sličice pune mozaika i kolaža svašta asocirajući izbjegavši bilo kakav, mogući kompromis, onako, neka svatko tumači kako god hoće, to jest, sve se ovo iz njegovih stihova odnosi na sve nas. Kažem, da je hrabriji i odvažniji, a i preciznije direktniji, ovo je mogao biti bombastičan, dovoljno plesan electro trip-hop odlične produkcije i tehničkih kvaliteta zvuka s porukom, a i više njih na dugosežnija razmatranja. Možda se i varam, ako je tako, još bolje.

Naslovi:
PRVI DEO
1. Sani Kikirezac i Kongo Inkognito
2. Autoput
3. Gde Se Kriju Čudne Pesme?
4. Tržni Centar-Intro
5. Anatomski Mrav
6. Trenn
7. Divlji Pas
8. Ko Je Pravi Pedalj Covek?

DRUGI DEO
1. Dan Velikih Planova
2. Vrata Ka Tudjini
3. Sporedni Putnik
4. Slepa Ulica
5. Srebrni Sat
6. Oni Su Dobri
7. Hiljadu Dinara
8. Café ''Novi Ugao'' 

Ocjena (1-10): 7,5

horvi // 13/04/2025